kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Petak, 24 Siječanj 2014 14:05

fra Častimir Majić: Hrvatskoj su za izlazak iz krize potrebni vizionari

Jozo Grbeš | franjevci.info Jozo Grbeš | franjevci.info

Kao svećenik i franjevac koliko ste i na koji način osjetili partizansku i komunističku čizmu?


Ja bih prije svega rekao, u svom dugom životu da je to povezano sa sudbinom moga oca Ante Majića. On je 1906. sa 45 mladića, svojih kolega pošao potražiti kruh i slobodu u Americi. Putovali su s talijanskim brodom Gerti iz Trsta. Kada su došli u New York rasporedili su ih u Pennsylvaniju u rudnike uglja. Moj otac je tu radio do Božića 1912. Onda se vratio kući. Osnovao obitelj. 1913. uzeo je Ivu Boras za ženu. Ja sam rođen 1914. Htio je sa mnom i majkom vratiti se u zemlju slobode Washingtona i Lincolna, ali bečka soldateska ga je natjerala u vojsku i poslala ga na frontu na Karpate. Godine 1915. bio je zarobljen od Rusa i u sibirskom logoru, gulagu proveo je više godina. Teško bolestan, otrovan, pušten je na slobodu 1921. godine, te je na poklade 1923. umro u svojoj kući u Vitini. Bilo mu je samo 37. godina. A ja do tada nisam bio ni pošao u školu. Mi smo osjećali čizmu srpskih i crnogorskih žandara. Ponegdje su bili napadi komunista koji su ugrožavali pojedina sela a i nas u bogosloviji. Ja sam osobno izbjegao masakar komunističkih odreda slanjem u Njemačku. Tek sam 1946. godine saznao za ubojstvo mojih 66 franjevaca i ostalih žrtava komunizma koje mi je javio dr. fra Dominik Mandić iz Rima. Oni su bili moji kolege i profesori. O njima sam napisao sjećanja koja su objavljena u knjizi "U Nebo zagledani" 2011. godine. U emigraciji su mnogi stradali od te komunističke čizme. Više od 70 ljudi je ubijeno od strane Udbe. Među njima je bio i Križan Brkić iz Los Anglesa, predsjednik Udruge Hrvata Losa Angelesa. Meni je osobno poslana bomba u jednom paketu. Dakle ta komunistička žrtva me pratila kroz cijeli život. Budući da sam bio jako zauzet u radu za slobodu Hrvatske, njihova prijetnja bila je stalna, a moji prijatelji i suradnici su ubijani. Moja generacija je to proživljavala cijeli život. Nadam se i molim Bogu da je to vrijeme iza svih nas. I nikada više!

Na koji način i kroz koje projekte svoga djelovanja ste promicali očuvanje hrvatskoga i katoličkoga identiteta?
U Americi smo imali svećenički savez kojemu sam bio predsjednik. Imali smo i svoje glasilo Vinculum caritatis. Taj Savez je pomagao na mnoge načine hrvatske programe, događaje i instuticije.  Izdavali smo liturgijske knjige i organizirali smo pomoć Hrvatima u potrebi, a posebno smo pomagali kardinalu Stepincu. Uspjeli smo posebnim kanalima doći do kardinala Stepinca. I u Americi o njemu smo stalno govorili, njegovo ime smo s ponosom stalno pronosili. Sjećam se, kada smo  zajedno u Chicagu s kiparom Ivanom Meštrovićem svečano organizirali 60. godišnjicu njegova života, 1958. godine. Bilo je više od 2000 ljudi u hotelu Morisson, na tom skupu. S nama je bio nazočan i nadbiskup Chicaga, kardinal Meier. Stoga smo svake godine imali i 10. veljače, dan sjećanja na kardinala Stepinca. Stalno smo organizirali događaje koji su govorili o našem hrvatskom i katoličkom identitetu. Tjednik Danica je bio vodeći list hrvatske emigracije. Preko Danice mi smo obavještavali naš narod o potrebi suradnje emigarcije i odanosti hrvatskoj  ideji, te cilju oslobođenja Hrvatske od komunista i stranih utjecaja (posebno Beograda i Pešte). Bio je to tjednik koji je išao u sve dijelove svijeta i sve kontinente. Naša franjevačka tiskara u Chicagu, koja je osnovana 19. prosinca 1946., a prvi ju je vodio fra Anzelmo Slišković, bila je važan kotač u tom procesu rada za Hrvatsku. Ovdje su tiskana djela najboljih hrvatskih pera u emigraciji, uključujući i sva djela Dr.Mandića.  Tiskara je radila 24 sata. Knjige, novine, magazini, letci bili su tiskani upravo ovdje. Ta tiskara je pridonijela puno radu za hrvatsku slobodu, identitet i katolički duh. Bez nje mnogi projekti bili bi teško izvedivi. Posebice naši proglasi koji su išli često u javnost, svi su bili tiskani upravo ovdje. Tiskara je bila posebno na udaru Udbe, tako da smo morali imati i zaštitu američke policije.
 
Kada već spominjete kardinala Stepinca, Vi ste jedan od rijetkih, još živućih ljudi koji je još davno susreo kardinala Stepinca?
Ja sam ga upoznao još 1938. godine. Sjećam se kao jučer kada je naš meštar, fra Jerko Mihaljević rekao nama bogoslovima da će nas posjetiti nadbiskup Stepinac. Bio je s nama u Mostaru. Održao nam je predavanja. Išli smo zajedno s njim na Široki Brijeg. Masa naroda. Slavio je svetu misu za puk. Tu je ostao također dva dana. Doživio sam ga kao učena čovjeka, ponizna, Crkvi odana. Bio je dostojan svoga svećeničkog i biskupskog staleža. Njegova figura je bila otmjenog gospodina. U razgovorima je bio jako ugodan. Svakome je dobro činio. Bio je miran. Blag čovjek, odan, uvjerljiv u svom vjerovanju. Bila mi je velika čast da sam te dane mogao biti u njegovoj blizini. Stoga kasnija zalaganja za njega bila su mi velika radost.
 
Opis djelovanja na kulturnom području, posebno očuvanja hrvatskoga jezika?
Ja sam 1975. kao kustos Kustodije, pokrenuo inicijativu u našoj franjevačkoj zajednici  kako bismo bolje sačuvali našu kulturu, jezik i idenitet kada smo osnovali "Hrvatski etnički institut" ovdje u Chicagu.  Naša Kustodija je uredila prostore za tu svrhu, tako da se od tada u našem Insutitu čuvala građa iz naših župa, udruga, klubova, itd. U njemu se otada čuvaju mnogi važni dokumenti.  U odjelu za Institut osnovana je i sekcija koja se brine za hrvatske škole. Naime, osnivanje Hrvatskih škola nije bio samo rezultat rada Instituta nego i Saveza. U svim župama osnivane su Hrvatske škole koje su vodile brigu o očuvanju hrvatskog jezika i identiteta uopće. One su odigrale do sada fantastičnu ulogu čuvanja hrvatskog jezika. Moram reći da smo sami radili na izradi knjiga, njihovu tiskanju, bez ičije pomoći. I tako sve do danas, 23. godine nakon ponovne uspostave hrvatske države. Moj cijeli život u Americi odvijao se u četiri jake organizacije u kojima sam radio i žrtvovao se: Hrvatska katolička zajednica, Ujedinjeni američki Hrvati, Hrvatski svećenički savez i Hrvatsko narodno vijeće.
 
Koliko Hrvati, druge, treće i četvrte generacije imajuo sjećaj za svojim podrijetlom?
Ja držim da u Americi ima danas oko 500 - 600.000 Hrvata. Prva generacija se snašla dosta dobro. Našla je posao i njihova djeca su odrasla u hrvatskom duhu.  Druga i treća generacija ovisi dosta o povezanosti s hrvatskim župama i udrugama. Hrvatske župe su odigrale nezamjenjivu ulogu u očuvanju hrvatskog jezika i odanost druge i treće generacije prema domovini njihovih roditelja. Dosta su školovani. Mnogi su sve više u kontaktu sa Hrvatskom. Naš narodni identintet nismo nikome htjeli prodati. Borili smo se za slobodu. Naše idelano gledanje na Hrvatsku često je doživjelo razočaranje. Mi smo se borili za časnu, dobru, poštenu Hrvatsku. Ali iako smo često razočarani, ne odustajemo. Nikada. Pa, mi smo bili kroz 13 stoljeća uglavnom robovi tuđina. Zasto sloboda i je tako teška. Ali budućnost je naša.

Koliko su hrvatski svećenici u tuđini prepoznatljivi u mjesnoj Crkvi?
Mora se priznati da je naša zadaća bila organizirati župe koje bi čuvale naš identitet, ali i biti uvijek dio Crkve. Naš svećenički savez bio je jako cijenjen u svim biskupijama. Naši prijedlozi su uvažavani i bili smo dio dijaloga i života mjesne Crkve. Svi biskupi su podržavali naš rad. Znali su da su ovo zdrave katoličke zjednice, jasno izražena identiteta vjere. Stoga su nas uvijek snažno i podržavali. Bilo u župnom radu, bilo u radu za Hrvatsku. Njima smo se uvijek mogli obratiti za pomoć, ali smo znali da uvijek od njih možemo dobiti zaštitu.
Godine 1954. gdine, šest hrvatskih svećenika, na čelu s patrom Juričkom koji je bio predsjednik svećeničkog saveza, Stepinčev bivši tajnik, Lacković, vlč. Kamber i drugi bili su primljeni u Bijelu kuću kod predsjednika Eisenhowera tražeći da on osobno učini nešto za hvatsku slobodu od komunizma. U direktom susretu s najmoćnijim čovjekom svijeta, iznijeli su mu stanje Hrvata, statistike o ubijenim svećenima, sudbinu zatočenog kardinala Stepinca, itd. Bio je to i naš najveći uspjeh.
 
Nakon svih patnji i nada, rada za slobodu svoga naroda, kako ste doživjeli neovisnost, ponovnu uspostavu  Hrvatske?
Hrvati su dugo bili robovi stranaca. Ja sam osobno radio na njegovoj slobodi cijeli život. Uvijek smo u svojim tiskovinama propagirali slobodu Hrvatske. Uvijek sam vjerovao da će jednog dana Hrvatska biti nezavisna. Ono što je došlo nije ideal koji sam ja osobno očekivao jer sma očekivao bolju državu, pravičniju s više slobode. Nema slobode države, ako nema osobne slobode čovjeka. Zato ja osobno nisam osjećao da je moj ideal potpuno ostvaren, niti 90tih, a posebno ne danas kada je socijalisčka uprava u državi.
Komunizam je stvarao nepovjerenje čovjeka prema čovjeku, i to je išlo čak i u obitesljske krugove. Sistem je stvarao sve veći broj doušnika i plaćenika. I najvažnije: komunizam je u biti svoje ideološke protivnike likvidirao bez ikakvih sudova i istraga. Time je stvarao masovne grobnice. Najbolji primjer za to je Bleiburg koji je sa svojim posljedicama i marševima smrti, križnim putovima najveća neizlječiva rana na tijelu hrvatske nacije. Žrtve komunizma nikada se neće dovoljno ispitati.
 
Kako često ste putovali u Hrvatsku?
Od 1941. do 1991. godine bio sam doma samo jednom, nakon kanonizacije Sv. Nikole Tavelića, 22. lipnja 1970. godine. Dakle u vrijeme Hrvatskog proljeća uspio sam doći doma na nekoliko dana. Nas 36 smo tada pošli doma. U svibnju 1991. sam došao onda ponovno. Dakle u 50 godina, samo jednom su mi dopustili otići u domovinu. Osjećao sam da sam došao u oslobođenu domovinu od komunizma, ali ne potpuno slobodnu. Osjećao sam nesigurnost, ali došao sam doma. Nisam uzalud radio sve ove godine. Bio sam ponosan da su naši radovi, muke, pisanja, novine, glasila, društva, crkve, uspjeli. Duh slobode je oživio. Emigracija je učinila svoje s ponosom. Sto posto sam siguran da slobodne Hrvatske ne bi bilo bez velike pomoći emigracije; političke, intelektualne, duhovne, financijske... Sretan sam da sam dio te već sada velike povijesti. Nakon toga svake dvije godine sam išao u Hrvatsku, sve do 2005. godine, kada sam navršio 92. godine. Starost. Teško je sada putovati.
 
Hoće li se Hrvati vratiti? Kako Hrvati danas gledaju na Hrvatsku?
Hrvati ostaju ovdje. Imaju dobar posao. mnogi su završili dobre škole. Da Hravtska stoji politički i ekonomski bolje,  sve bi bilo drugačije U Hrvatskoj su zakoni i standard ispod kritike. U toj našoj maloj zemlji čujem da ima preko 360.000 nezaposlenih. To ne bi Amerika izdržala. Što očekivati. Bojim se da oni koji odalze bilo prije ili kasnije više se ne vraćaju. Ali isto mi se nekako čini da oni koji se vrate u Hrvatsku ne žive dugo. Ne znam zašto, ali znate kada sustav ne funkcionira, onda to utječe na cijeloga čovjeka, kao i u komunizmu. Mislim da Hrvatima priječi povratak taj još uvijek jaki socijalistički mentalitet. Njega kao da se Hrvati ne mogu riječiti. Nesigurnost života svakoga čini nesretnim.
 
Kakva je američka politika prema Hrvatskoj?
Američka politika vodi se svojim interesima u prvom redu. Ima aspiracije zadiranja u svačiju slobodu. Amerika sudjeluje u svemu gdje god se što pojavi. Nama su nametnuli Daytonski sporazum i prekinuli akcije koji su išle smjerom prema Hrvatskoj. Bilo je tu dosta plivanja u toj politici. Ono što su činili negativno 90tih sada se javno kaju. Mi smo samo branili svoje i ispali smo krivi. Danas mislim da je status quo. Mislim da je Amerika još uvijek više naklona Beogradu. Možda to čudno zvuči, ali ja mislim  da je Amerika u svojoj povijesti uvijek išli s većim i jačim državama. Sjećam se Bangladeša i Pakistana i drugih stvaranja nacija po svijetu.  Kada su se dijelili bilo gdje, Amerika je bila na strani da ostanu zajedno, jer njima je u interesu velika cjelina koju je lakše kontrolirati. Stoga je Amerika tako dugo inzistairla na cjelovitoj, unitiranoj Jugoslaviji. Oni će pomoći Hrvatsku koliko njima odgovara interesno. Američka politika je uvijek samo američki interes. Sada su prema nama dosta nakloni, ali ako su Hrvati pametni onda će svoj nacionalni interes naći u američkom interesu. Hrvatska geopoliticka pozicija je super. Samo čini mi se da hrvatska politika nije baš sposobna u međunarodnom vodama. Naša vlada je usmjerena ljevičarski. Nije se opredjelila protiv komunizma. Još uvijek kockaju sa srpskom politikom. Lom s Beogrdom još nije dovršen. Imali smo kroz povijest podanički duh koji nije bio sposoban osamostaliti se, da se pozintivno oglasi u korist naroda. Taj podanički duh nas prati kroz stoljeća. Vrijeme je da se probudimo!
 
Kako komentirate iseljavanje Hrvata iz Hrvatske i B i H?
Ekonomska situacija sili ljude da traže sebi kruh i slobodu. I kruh je sloboda. To je najtragičnija pojava hrvatske povijesti. Naše stanovništvo ne samo da stari i ide u mirovinu, nego se naše stanovništvo smanjuje. Ekonomija je presudna. Ako nema posla i kruha čovjek će otići i što ljudi dalje odu to se teže vraćaju. Možda iz nekih zemalja Europe neki se vrate, ali preko oceana, nema povratka.
Vlast sa svojim metodama nije našla nikakvo bolje rješenje da se standard povećava, da se radništvo uposli i da može sa svojom obitelji dostojno živjeti. Političari su problem. Mi nemamo vizionara, ni u politici, ni u ekonomiji, ni u Crkvi. Bez vizionara ne možemo naprijed. Treba imati vizionare koji u svom geniju imaju ideja kako situaciju promjeniti, kako učiniti radikalni zaokret. Vizionari znaju povesti,  pokazati put i bit uvjereni da će on uspjeti. Sjećam se Konrada Adenaura i njegovih ministara. Bili su na koljenima, srušena zemlja, nemoguće stanje... I podigli su ju. i stali na čelo svijeta. To čine samo vizionari. Hrvatima za to, čini mi se, nedostaje glavna stvar: disciplina! U B i H situacija je neodrživa. Postoje četiri problema: Srbi imaju previše vlasti u B i H, drugo: muslimansko-hrvatska federacija ne radi uopće. Muslimani gledaju samo svoj interes. Treće: strani interesi podržavaju ideje Muslimana i Srba više nego Hrvata. Četvrto: Hrvati su međusobno podijeljeni. Uz to ih je korupcija, čujem, uništila. Mi smo postali dakle mala manjina. Nepovjerenje je preveliko. Stoga ljudi odlaze. Šteta. Najrealnija situacija bi bila da se u B i H stvore kantoni po načinu švicarskog sistema. Po njima različite nacije će imati svoje centre i bit će im lakše surađivati međusobno. Ovako to je razbijena kuća.
 
Kao franjevac, redovnik, kako gledate na današnju karizmu Reda u usporedbi kad je bio unaponu snage?
Ja sam i u domovini i u emigraciji doživljavao franjevačku karizmu. Oslanjao sam se na riječi Sv. Pavla. "Nihil habentes omnia possidentes. - Ništa nemate, ali sve posjedujete." To je karizma Sv. Franje. Mislim da je odgoj u sjemeništima i bogoslovijama liberalniji nego ikada. Mi smo odgojeni u disciplini, molitvi i posluhu. Danas se to gubi. Mi smo imali veći osjećaj za žrtvu i darivanje.  Ali moram priznati da mi se čini, da su ovi mladi danas dosta radini, angažirani. Imaju smisla za mlade. Mi smo se više vezali za starije generacije. Ovi rade dosta s mladima i to je vrlo dobro. Tu im skidam kapu. Kada sam ja bio kandidat za sjemenište, bilo nas je 68 kandidata, a primali su samo 12. Danas toliko redovničkih kandidata nema cijela Europa. Ja sam sretan da sam živio onda. Ja sam sve te faze života proživljavao. Mi smo istinski prihvaćali svoje odgojitelje, profesore. Vjerovali smo im. Osjećaj pripadnosti je bio snažan.
 
Kroz svoj dugi život susretali ste se i radili s mnogim poznatim osobama iz javnog života?
Osobno mogu reći da sam uglavnom sve naše političke vođe i poznate radnike na oslobođenju Hrvatske osobno poznavao... Svakog od njega sam osobno znao i poštivao: Svi su bili uključeni u Hrvatsko narodno vijeće poput Branka  i Ivana Jelića, Vrančića, Nevistića, Nikolića, Mate Meštrovića i drugih. Susretao sam i druge poput princeze od Saksona, bugarskog kralja Borisa, još 1943, mnoge, zaista mnoge američke senatore i kongresnike, kardinale i biskupe. Zajedno s  don Antom Livajušićem i Stepinčevim tajnikom vlč. Stjepanom Lackovićem pokopao sam Vladka Mačeka. Bilo je to u svibnju 1964. u Washingtonu. Bilo nas je malo na sprovodu. Čujem da su mu kasnije zemne ostatke prenijeli u Zagreb.
Mačeka sam poznavao još od 1952. godine kada sam ga upoznao na sastanku Ujedinjenih američkih Hrvata u Chicagu. Posjećivao sam ga u Washingtonu. Sjećam se da mi je negdje godinu dana prije smrti rekao "Fratri, čitam vašu Danicu da vidim gdje fratri stoje!" Bio je dobar čovjek, ne previše snalažljiv u politici, ali sam ga ja poštivao jer nije išao u pakt s nacistima. I zato što sam ga poštivao  išao sam s grupom Hrvata iz New Yorka u Washington na njegov sprovod. Nije nas bilo puno, ali je bilo dostojanstveno. Sjećam se dirljivog govora gosp. Ante Klarića predsjednika HSS-a iz Belgije koji je tada, kada sada gledam, proročki rekao na otvorenim grobom: 'Mi vam se kunemo da će vaše kosti počivati u slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi'! I bi tako.
 

Koliko svećenika i redovnika drži duhovnost, molitva, meditacija? Ima li toga dovoljno u današnjem svećeništvu?
Mislim da stariji posvećuju pozornost molitvi i prisutnosti. Kada ste stariji više ste usmjereni na vječnost.  Kada ste mladi, usmjereni ste više na aktivizm, na društveni rad. Kada uđete u godine razmišljate više o životu. Ima u životu jedna žica, nagon koji kaže da s ovim životom ne završava čovjek.  A za nas je Krist temeljni kamen. Bez njega, njegove jednostavnosti, njegova poslanja, njegove ljubavi, nezamislivo je Božje kraljevstvo. Ako čovjek malo dalje i dublje promišlja o Kristu, iako od svojh nije bio primljen, On govori uvijek o svom Ocu. Ja vjerujem da  Duh sveti koji drži sve, usmjerava nas na vječnost.

Crkva je nerazdvojna od kulture. Zarpavo kultura, počevši od književnosti, umjetnosti, arhitekture, pa sve do glazbe, izrasla je ponajviše iz Crkve. Kako procjenjuje današnje stanje?
Crkva je uvijek bila orijentirana prema čovjeku. Duhovnost čovjeka utječe na sve što čovjek čini. Primjerice, srednji vijek je imao ne samo dobre teologe, nego i ljude koji su svoj pogled proširivali na širu bazu ljudskoga djelovanja. Pogledajte samo našega Boškovića ili Tomu Akvinskoga ili Sv. Bonaventuru.  Danas se život više materijalizirao nego prije. Posao čovjeku  određuje puno toga, pa određuje i njegov karakter. Ljudi su moje generacije živjeli skromnije, ali sretnije. Današnji čovjek je manje sklon na umni posao, na dublje promišljanje stvarnosti. Ljudi kao da su danas zatvoreni u manje krugove. Čovjek je zatvoreniji danas prema općem dobru. U moje vrijeme čovjek je imao jaču duhovnu podlogu. Uloga Crkve je probuditi u čovjeku iznova vrijednosti koje su nesebične. Moji fratri su s narodom živjeli, trpjeli i umirali. Život koji je uvijek stalno darivan za opće dobro.

Što je tajna dugovječna života?
Uredan život. Ne materijaliziran. Ne previše tjeskobe. Prirodni rast prihvatiti onako kako se u čovjeku razvija. Mi smo u školi bili poučavani disciplini. I sada vidim da je ona jako važna. Ne previše hrane! Treba sam sebe kontrolirati. Prelazak granica ne čini čovjeku dobro. To utječe na čovjekov duhovni i fizički život. Mali ljudi imaju svoje komplekse koji otežavaju čovjekov život.  Treba se njih čuvati. I naći uvijek ravnotežu zdravlja, hrane, odnosa prema ljudima, pogleda na život, zdravu duhovnost. Dobro je biti umjeren. Ako čovjek nema duhovne podloge i metafizičke osnove, onda je izgubljen. Humor je važan, on je dio života, bez njega život ostaje sirov i suh. I zaista, nije bitno koliko dugo živjeti, iako je meni drago da sam doživio stotu, nego kako smo  proveli život.
 
Jeste li sretni da ste ovaj jedan, jedini, ali dugi život proživjeli kao svećenik?
Jesam. Napišite to da sam vrlo sretan. Moj svećenički poziv, u svim kušnjama života, bio je i ostao čvrst. Nikada nisam u njega posumnjao. Bio sam sretan 1939. kada sam bio zaređen za svećenika. Moj svećenički poziv stalno se produbljivao, nikada nisam u njega sumnjao. Kao Mojsijev gorući oganj, koji stalno gori, a nije nikada izgarao, sve je moglo biti dovedeno u pitanje, ali moj svećenički poziv nikada nije dolazio u pitanje. Opet bih izabrao njega jer se u njemu osjećam siguran, sretan i vjerujem da je to moje pravo mjesto u Crkvi i Franjevačkom redu.

 

Pročitano 1308 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering