kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Utorak, 24 Prosinac 2013 14:25

Reportaža iz Šipovače-Vojnića: U kraju Mercedesa i krumpira

Ksenija Ninić | Katolički tjednik Ksenija Ninić | Katolički tjednik

Zaista je užitak zimi ići u Hercegovinu. Čist zrak, lijepo vrijeme i sunce koje grije ovaj velebni krš sasvim su dovoljni razlozi da krenete na jug.

Nikada nije iznevjerila ni hercegovačka gostoljubivost koja se i ovoga puta pokazala u župi Šipovača – Vojnići. Zemlja je očito bogata i darežljiva ovdje, voda ju miluje, pa ni ljudi ne mogu biti škrti i loši, dodali bismo mi.

Ljudi se većinom bave poljoprivredom.

S magistralne ceste M-6 u Klobuku skrenuli smo prema Šipovači. S druge strane Klobuka, brežuljka visokog 478 metara koji se uzdiže iznad sela Klobuka i Vojnića, smjestila se župa Presvetog Srca Isusova. Čim smo ušli u Vojniće, vidjeli smo zvonik te se uputili prema njemu ni ne slutivši kako on stoji sam, bez crkve. Kako ne bismo nepotrebno kružili, shvatili smo da bi bilo najbolje pitati nekoga kako doći do zvonika.
Stoji Ero pred svojom kućom i gleda u polje što je puklo podno brda. Prenusmo ga pitanjem o župnoj središnjici. Naravno, prije nego bilo što odgovori, mora znati tko su ovi zbunjeni putnici i još bitnije - odakle su. Kada smo odgovorili tko smo i s koje strane dolazimo, nasmija se i kaže nam kako ovaj zvonik prema kojem smo mi vozili zapravo nije župna crkva, nego samo zvonik, bez crkve. Objasnio nam je ljubazno kako se spustiti, te poželio sretan put.

Župna kuća izgrađena za godinu

Vozeći se prema župnoj središnjici, primijetili smo kako je skoro pa čitavo polje obrađeno ili obrađivano, a skoro pred svakom kućomje parkiran barem jedan Mercedes - ima tu  i drugih automobila, ali njemački "kralj" prevladava. Ubrzo smo stigli na odredište gdje nas je ljubazno primio župnik don Jozo Čirko.
alt
U dvorištu se nalaze: stara župna kuća izgrađena za vrlo kratko vrijeme - nekih 40-ak dana kasnih 30-ih godina prošlog stoljeća, zvonik iz istog vremena, kao i kuća te crkva Presvetog Srca Isusova posvećena 1970., a tu je i nova kuća završena prošle godine. Četiri građevine koje ne smetaju jedna drugoj već se upotpunjuju. Kaže nam župnik kako je župni ured sada u novoj kući koja je izgrađena i useljena u roku od godinu dana.

Da razjasnimo ...

Nakon pitanja kako smo putovali i kuda smo došli, odmah smo se bacili na ono bitno zanimajući se o životu u župi Šipovača - Vojnići. "Gledajte, nemojte napraviti pogrešku i napisati slučajno župa Šipovača ili Vojnići, ovdje je bitno da se zna kako je ovo župa Šipovača - Vojnići", upozorava nas župnik odmah na početku. Objasnio nam je kako se nalazimo u Šipovači, odnosno Banji, a da smo došli kroz Vojniće. Uzrok ovomu su povijesne razmirice koje su se događale prigodom formiranja ove župe nastale odvajanjem naselja od župa Klobuk i Veljaci. Naime, prigodom ustanovljavanja - 18. srpnja 1939., od Veljaka su "uzeta" mjesta Banja, Velika i Mala Šipovača, te Kašče od Klobuka. Nekoliko godina kasnije od Klobuka su pripojeni i Vojnići, Vodice, Dole i Greda. Tada je bilo toliko izraženo rivalstvo između sela da je, primjerice, iz prkosa stara župna crkva podignuta za samo 40-ak dana. Premda ovdje rivalstva više nema, to ne znači da se samo zato što je lakše za izgovoriti, treba mijenjati naziv župe.
Don Jozo "ordinira" među 970 svojih župljana koji nastanjuju osam naselja. Žali nam se kako župa umire, a ljudi se odseljavaju. Prošle godine je imao samo jedno vjenčanje, ali, kako veli, on ni to ne priznaje jer mladenci žive vani, a ovdje su došli samo obaviti sveti sakrament.

Bogata i darežljiva zemlja

Ne žali se don Jozo previše na svoje župljane. Iako kaže kako bi crkva mogla biti puna svake nedjelje, a ne samo za Božić i Uskrs, ipak za njih većinom ima riječi hvale. Doduše, smatra kako bi se mogli malo trznuti i za sebe nešto uraditi, a ne čekati da netko drugi za njih nešto učini. Govori kako su dobri trgovci, vrijedni i pošteni ljudi koji rado pomažu župniku.  Primjerice, nova župna kuća je izgrađena brzo upravo zbog župljana koji su svojim darovima to omogućili. Zemlja je očito bogata i darežljiva, voda je miluje, pa ni ljudi ne mogu biti škrti i loši, dodali bismo mi.
Pitali smo ga što ljudi ovdje rade i čime se bave. "Bave se poljoprivredom. Poznat je njihov mladi krumpir. Sadi se u drugom mjesecu i do svetog Ante je izvađen. Neki imaju i plastenike što im omogućava bavljenje poljoprivredom tijekom cijele godine. Sada se priprema zemlja i sjemenje za sljedeću sezonu, i na tom oni zarađuju", priča nam don Jozo. Kako smo prošli pored polja gdje se siju kulture od kojih ljudi žive, nije nam bilo jasno kako je to moguće od polja koje nama nije izgledalo tako veliko. "Ne shvaćate vi to izgleda. Ne sije se ovdje kao kod kuće kada sadite pa rodi možda nekoliko stotina kilograma. Ovdje ga bude nekoliko tona", strpljivo nam dočarava župnik.

Život je borba

Iako je ovdje zemlja darežljiva, uvijek postoji borba s prirodom. Kaže nam don Jozo da ako "naleti" mraz, sezona propada. Prije rata je ova djelatnost bila još izražajnija i bolja. Uzgajivači su imali svoje terene po Bosni i prodavali krumpir. Taj sustav do rata nije nikad izdao. Ovdje nije bilo ratnih događanja, ali rat je ostavio trajne posljedice na poljoprivredu. "Sad je problem što u Hrvatsku ne možeš više izvoziti kao prije (op.a. zbog EU-a), a čapljinska tržnica ne može 'progutati'", veli župnik. Poljoprivreda je ovdje borba. Ako uspiju izbjeći mraz, poljoprivrednici se moraju boriti kako i kamo prodati urod.
Međutim, i danas se isplati ugajati krumpir s obzirom da je skup. "Dovode ljude da rade, svatko ima nekoga svojega. Spava, jede i pije kao u svojoj kući. To su stari pajdaši - oni se već godinama poznaju i rade za njih", opisuje don Jozo načelo poslodavaca i posloprimaca ovdje. Nažalost, neke druge proizvodnje nema mnogo, tek sušionica pršuta i proizvodnja pokućstva po mjeri.

Okan tužno gleda iz svakog dvorišta

Znali smo kako su Vojnići nadaleko poznati po broju Mercedesa, neki čak tvrde da ih ima više nego kuća. Pitali smo don Jozu i za sve one koje smo vidjeli prolazeći kroz Vojniće. "Svake sezone su zarađivali novog Mercedesa. Ali vidjet ćete da su to većinom stariji automobili od 80-og do 90-og godišta", objašnjava župnik. "Sada je ovo siromašan kraj. Dok je novac 'kapao', i to ne samo 'kapao', nego 's neba padao', bahato se živjelo", veli župnik Jozo tumačeći današnju situaciju u kojoj se ovaj, nekada prebogati kraj, nalazi. Danas stari Mercedesi stoje parkirani ispred kuća kao podsjetnik kako se nekoć "imalo". Rijetki su danas ovdje koji si mogu priuštiti jednog, a kamoli novog svake godine.
Zbog teškog stanja ljudi se odseljavaju. Ove godine će imati samo četvero prvopričesnika, a prošle godine je bilo dvostruko više sprovoda nego krštenja. Župa stari. U njoj ima osam još uvijek aktivnih grobalja na kojima se nalaze kapelice, a postoji i filijalna crkva u Dolama.

Malo mladih, a veliki župni zbor

Iako starija župa, don Jozo kaže kako ima crkveni zbor s 32 do 35 članova, najstariji od njih su treći razred srednje škole. "Ovi koji su otišli negdje na studij kada se vrate vikendom ili blagdanima, ponovno se priključuju i svake nedjelje pjevaju", napominje župnik ponosno. Saznajemo da iz ove župe potječu dvojica živućih svećenika i jedna časna sestra, a jedan mladić je u sjemeništu i jedan u postulaturi.
Kako imamo običaj pitati za najčešća prezimena nekog kraja, tako smo dobili odgovor da je ovdje najviše onih iz obitelji: Herceg, Bebek, Leko, Džajić, Brkić, Jurić, Rašić, Ćutuk, Živkušić... Iz ovog kraja je i doktor Zdenko Herceg, uvaženi znanstvenik, koji trenutno radi za Međunarodnu agenciju za istraživanje raka.
alt

Namjenski dolazak je obvezan

Na kraju nas je župnik poveo u obilazak župne središnjice te nam na zidovima župnog ureda pokazao umjetnine koje prikuplja. Iako crkva nema nikakvo djelo od neke posebne umjetničke vrijednosti, don Jozo ih ima prikupljenih u svom uredu. "Ljudi, a ni neki župnici nemaju pojma kakvo bogatstvo imaju na svojim tavanima ili u podrumima. Ja to uzmem, restauriram i uokvirim", govori župnik Čirko.
Ubrzo je bilo vrijeme za naš povratak u tmurno Sarajevo. Don Jozo, svjestan toga da nas put kroz njegovu župu vjerovatno više nikada neće navesti, poziva nas da ponovno namjenski svratimo. Pozdravivši se, krenuli smo istim putem kuda smo i došli.
Ponovno smo prošli pored mnogih "okica" Mercedesa koje su nas i dopratile, Opet stoji Ero na mjestu gdje je stajao i kada smo dolazili. Opet gleda plodnu ravnicu, kao da nije prošlo nekoliko sati od našeg prolaska ovuda. Prije nego smo izišli iz granica župe, stali smo na brdu kako bi fotografirali dolinu. Prvo smo stali i gledali. Ljepota koja leži pred nama okružena svijetlim kamenjarom oduzima dah. Vrijedne ruke će ovdje uzgojiti povrće koje će stizati svima nama na stolove. A mi nećemo ni svjesni biti kako je to povrće stiglo iz jedne predivne ravnice i iz zemlje koja je prkosila suncu i kamenu, kako bi nas nahranilo. Tko bi rekao da hercegovačka "škrta" zemlja može davati tako mnogo.
Svaki put kad odemo u Hercegovinu, sve su nam jasniji pisci koji su ju bezvremenskom učinili u svojim djelima. Ima nešto u ovom kršu koji ju čini prelijepom.

Prvo pero Šipovače

U malo informacija koje nam je internet dao o posjećenoj župi, odlučili smo kontaktirati i vlasnika bloga pod nazivom Šipovača Portal. Mladi student novinarstva Milan Bebek (23) odlučio je s prijateljem osnovati informativnu stranicu o svojom rodnom mjestu. Kako je prijatelj u procesu odustao, Milan je sam nastavio voditi stranicu na kojoj objavljuje događanja iz Šipovače, ali i okolnih mjesta (Vojnići, Kašče ...), i tekstove koji se tiču područja župe, ali i šire.
Milan kaže kako voli svoje rodno selo i kako mu je žao što se ljudi, a naročito mladi, odseljavaju. "Realno, za 20 godina na ovom području će ostati samo stari", govori mladi novinar i dodaje kako, prema njegovim saznanjima, ljudi odlaze većinom "trbuhom za kruhom". Ima i onih koji ne vole život na selu pa odlaze. "Naročito cure. Cure ne vole selo i cilj im je otići. Mi muškarci smo drukčiji. Mi smo više naklonjeni svojemu kraju", veli Milan.
On za razliku od mnogih svojih vršnjaka vidi prednosti života na selu. Naročito, kako kaže, u selu koje to i nije u pravom smislu riječi jer tek neznatan broj kuća drži živinu. "Nisi stranac, a život je smireniji. Ja živim u Mostaru tijekom radnog tjedna, ali svakog vikenda idem doma. Jedva dočekam da sjednem u naš lokalni kafić s prijateljima ili odigramo koju tekmu nogometa na igralištu", kaže nam Milan veselo. On vjeruje kako bi stanje bilo bolje i ljudi ne bi odlazili kada bi se privukli strani investitori. Oni bi uložili ovdje te prerađivali vrijedno hercegovačko povrće, a naročito daleko poznati šipovačko-vojnićki krumpir, te tako otvorili radna mjesta. Milan sigurno ne želi ići odavde te se nada da će moći naći posao negdje na području općine Ljubuški kako bi mogao ostati.

 

Pročitano 2343 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering