kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Srijeda, 18 Lipanj 2014 23:41

Brašančevo – Tijelovo - Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Autor: LJ::portal | fra Petar Ljubičić Autor: LJ::portal | fra Petar Ljubičić

Tijelovo je svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove u  Presvetom Oltarskom sa-kramentu. To je dan Euharistije – dan najdragocjenije tajne naše svete vjere. Euharistija je "izvor i vrhunac svega kršćanskog života" (LG 11);

"najveće i najsnažnije, što Crkva ima" (F. Seper); jedino pravo "bogatstvo Crkve" (F.X. Dumvell); "naše zajedničko dobro" (Augustin) i Isusov testamentarni dar - "Uspomeno smrti Spasa premilog!" - svijetu i povijesti: "Sve najveće darove svojega božanskog srca ostavio je Bog, da nam ih pruža za vrijeme svoje muke: onda, kad ga čovječanstvo izda, preda, osudi, izruga, izmuči i usmrti."

 

U Presvetom Oltarskom sakramentu je uistinu stvarno prisutan Isus Krist s božanstvom i čovještvom. Presveti oltarski sakrament je središte kršćanskog života, i izvor i jamstvo istoga života, i jedna od najvećih tajni i najveća svetinja naše svete vjere.

Istina, mi Isusa ne vidimo u posvećenoj Hostiji svojim smrtnim tjelesnim očima, a nisu ga kao Boga vidjeli ni njegovi apostoli svojim tjelesnim smrtnim očima, koji su stalno s Njime boravili. Oni su po Božjoj milosti očima vjere spoznali Boga u Isusu Kristu. Tako i mi po Božjoj milosti očima vjere vidimo utjelovljenoga Boga u Presvetom oltarskom sakramentu.

U svakom se stvore¬nom djelu očituje Božja ljubav, koja nas povezuje s Bogom. Ali ta nei-zmjerna ljubav Božja došla je do svoga vrhunca u ustanovljenju Presvetog oltarskog sakramenta.

Isus je iz svoje prevelike ljubavi ustanovio taj uzvišeni sakrament, jer je želio do svršetka ostati s nama. Ne možemo dovoljno shvatiti koliku nam je ljubav iskazao božanski Spasitelj kod ustanovljenja tog Pres¬vetog sakramenta. A ta se ljubav najviše očituje u tome što nam je ostavio taj uzvišeni dar u najdirljivijem trenutku svoga rastanka od nas. To je bio trenutak njegove smrti, milosni trenutak kad nas je neizmjerno ljubio, jer je velikodušno predao za nas svoj život.

Zato je Presveti oltarski sakrament spomen čin smrti Isusa Krista našega Spasitelja, koji nas vječno sjeća njegove neizmjerne ljubavi. Presveti oltarski sakrament je neizmjerni dar, koji nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Bog koji je neizmjerno dobar i svemoguć nije nas mogao obdariti većim darom od toga dara, jer tim darom dariva svega sebe našoj duši.

Nije mu bilo da nas usreći svojim darovima, koje primamo u ostalim sakramentima nego je htio da nam dade samoga sebe. Bez tog sakramenta ne može nijedan osvjedočeni vjernik duže vrijeme ostati u milosti posvećujućoj. Isus je to dobro znao, zato je i ostao s nama u Presvetom oltarskom sakramentu, da bude stalno među nama prisutan, i da nam se uvijek može dati kao hrana naše duše.

Isus je u tom Presvetom sakramentu osigurao nama hranu na našem životnom putovanju prema vječnoj domovini, a to je novozavjetna mana, kojom sam Bog hrani svoje izabrane. To je anđeoski kruh koji blaguje čovjek smrtnik, da bi postigao zalog vječnoga života.

Tajna tajna! Tajna nad taj¬nama i sažetak svih tajna naše svete vjere!
Po njoj se Sin Božji "danomice ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 8,35) u krilo Djevice; danomice do¬lazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva (Iv 1,18) na oltar po svećenikovim rukama" (Franjo Asiški).

Evanđelje i navješćuje i izriče vjeru Crkve u tajnu Euharistije s najvećom jednostavnošću: "I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: Uzmite, ovo je tijelo moje. I uze čašu, zahvali i dade im.  I svi su  iz nje pili. A  on im reče: Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, ne ću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana, kad ću ga - novoga - piti u kraljevstvu Božjem."

Isusove pretvorbene riječi nad kruhom i vinom - nad dva temeljna oblika hrane u Sredo-zemlju! Crkva pamti i ljubomorno ču¬va već dva tisućljeća. One su joj dragocje¬nost prvoga reda! Danomice ih pobožno i s vjerom izgovara na usta svojih misnika - biskupa i svećeni-ka - i tako ponazočuje u prostor i vrijeme najveću dragocjenost i zbilju naše svete vjere.
Prostrti pred tom zbiljom i tajnom vjere, ponovimo, što se na riječi pretvorbe zbiva na olta-ru:

- Snagom pretvorbenih riječi kruh se pretvara u Tijelo Isusovo, a vino u Krv Isusovu. Ili - pod likom kruha prisutno je Tijelo, a pod likom vina prisutna je Krv Isusova.
- Snagom naravne povezanosti (cjelovitosti) pod svakom je prilikom prisutno i Tijelo i Krv. Tijelo i duša Marijina Sina, Isusa iz Nazareta!
- Snagom hipostatskog sjedinjenja (Utjelovljenja) pod svakom je prilikom prisutan Sin Božji i Sin Čovječji Isus Krist!  I Bog i  Čovjek!
- Snagom trojstvenog izlaženja pod svakom je prilikom prisutno Presveto Trojstvo! Otac i Sin i Duh Sveti! Gdje je Sin, tu je i Otac i Duh Sveti!

- Snagom zapovijedi Sin Božji je ovu dragocjenu zbilju i tajnu vjere stavio u ruke svojim apostolima; biskupima i svećenicima, da je čine, dok On ne dođe. Do Sudnjega dana! Nikada nitko nije uči¬nio - niti naredio da se čini - išta veće i sudbonosnije za opstojnost svijeta i spasenje čovječanstva! Bilo je to u prvoj polovici prvoga stoljeća naše nove - Kristove ere! U podneblju Sredozemlja! Na tromeđi triju kontinenata - Azije, Europe i Afrike! (Z. Papac)

Već 3000 godina svake godine Židovi slave Pashu, spomen-svetkovinu oslobođenja iz egipatskog ropstva i sklapanja Saveza sa svojim Bogom. Na zadnji četvrtak Isusova života prije 1980 godina židovsku Pashu smjenjuje i zamjenjuje naša Pasha – Uskrs.
Uoči smrti kako se ne bi zaboravila ta smrt, Gospodin naređuje da se novi Savez prijatelj-stva i ljubavi između Boga i čovjeka -svakog čovjeka - slavi svaki dan na svim oltarima svijeta.
Naša krš¬ćanska Pasha, uspomena-svetkovina Isusove žrtve na križu, spomen-blagdan novog doba, novog Saveza između Boga i nas, svetkovina-slavlje spasa i oslobođenja od grijeha, zla, vječnog ropstva slavi se uvijek i svugdje gdje je oltar i sv. Misa: Kalvarija je ovjekovječena.

„Uzmite: ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja, krv Saveza koja se prolijeva za sve" (Mk 14,22 sl). Još jedan veliki, svečani trenutak u povijesti ljudskog roda: Bogočovjek polazi u smrt da žrtvom svog života, krvi svoga srca potvrdi novi Savez, novo doba; da utvrdi, zapečati prijateljstvo i ljubav između Boga i ljudskog roda - svih nas. „Pasha Starog saveza postala je Pasha Novoga saveza na zadnjoj večeri Gospodinovoj, žrtvom križa na Golgoti. . ." (Edith Stein).

Dopustimo da nas svaki put kad slavimo svetu Misu obuzme ljubav Kristova. Važno je i posvjestiti si sve zasluge Njegova života, muke, smrti i uskrsnuća. U Kristu je nebeski Otac zagrlio svijet i ljubi ga. Svakom svetom Misom, tim veličanstvenim svemoćnim darom, Bog ponovno s ljubavlju grli i voli sve nas koji ga slavimo i dijeli nam svoje velike milosti.

Neka svaka sveta Misa bude i naš ponajveći dar svomu Bogu. Trebali bismo stoga uvijek iznova biti djelotvorniji i svjesniji važnosti svete mise jer tako produbljujemo i otkrivamo sve blagodati i milosti koje nam se daruju. U to slavlje treba unositi svoj život i sve što imamo.

Nikad ne zaboravimo u onu kap vode koja se stavlja u kalež staviti na oltar i svu svoju grješnost da ju Isus očisti, kao i sve svoje žrtve i muke, želje i molitve koje Isus prima i posvećuje te nas tako čini novim ljudima, otkupljenima i spašenima.

Čudesno ozdravljenje Amerikanke Colleen Willards u rujnu 2003.

Amerikanka Colleen Willards iz Chicaga bolovala je od neizlječive bolesti raka (tumora) na mozgu. Trpjela je velike bolove. Svaki dodir njezine kože izazivao je velike i nepodnosive boli. Muž je radio, a sin se za nju brinuo. Jedinu utjehu Colleen je nalazila u molitvi. Kada je prvi put čula za Međugorje, imala je veliku želju poći onamo. Rekla je: „Ne želim ići u Međugorje da bih ozdravila, nego da na tom svetom mjestu iskusim nazočnost Djevice Marije.“

Obitelj je žarko molila da im Bog podari tu milost. Uslišio je On tu molitvu i Colleen je s veli-kom radošću stigla u Međugorje. Sutradan je u kolicima bila s drugim hodočasničkim skupinama kod jedne vidjelice. Ona je zagrlila Colleen i za nju molila. Poslije susreta pošli su u crkvu na svetu misu.

Za vrijeme svete mise, prije nego je svećenik izmolio molitvu pretvorbe (konsekracije), Colleen je iznenada čula riječi Djevice Marije: „Kćeri moja, predaj se potpuno Bogu Ocu! Posve se predaj Duhu Svetomu, mome Zaručniku! Predaj se mome Sinu Isusu! Predaj se sada posve!“ Ona je odgovorila: „Da, predajem se potpuno i posve! Sve na slavu Neba, sve na slavu Božju!“

U tom je trenutku osjetila da je nešto bocka u nogama i da se s njom nešto događa. Pri kraju mise znala je da je ozdravila. Ustala je iz kolica i mogla je iz crkve izići sama bez ičije pomoći. Kada se vratila u Ameriku, otišla je svom liječniku koji nije mogao odmah shvatiti da je Colleen ozdravila. Nakon temeljitih pretraga rekao je: „Tvoje ozdravljenje je jedno tolikih ozdravljenja koja se se dogodila u Međugorju.“

 

Bog nas je stvorio i neizmjerno nas ljubi


 
To je najvažnija i najradosnija istina koju poznajemo. To je poruka koja nas čini vrlo sretnima.
Svatko se od nas smije osjećati ljubljenim i kazati: „Voljen sam - ne samo od slabih ljudi, nego od svemogućega Boga koji je sama ljubav!“
Bog je ljubav koja nam se neprestano dariva. Bog je ljubav koja nas od vječnosti privlači. Bog je ljubav koja se svakodnevno slijeva u naša srca...
„Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga jer ljubav dolazi od Boga i tko god ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga jer je Bog ljubav!“ (1 lv 4, 7).
„Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni!“ (lv 3, 16).
„Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grješnici, umro za nas. Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi!“ ( Rim 5, 8).
Otvorimo se sadržaju ove poruke svih poruka, koja svakom čovjeku, ma u kojoj se prilici nalazio, uspijeva donijeti neizrecivu utjehu i beskrajnu radost.

Od Boga sam ljubljen! To znači: Ta ljubav vrijedi meni osobno!
U Božjim sam očima jedini i jedinstven, od Oca veoma ljubljeno dijete. Od vječnosti je mislio na mene. „Ne boj se jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!“ (Iz 43, 1).

Od Boga sam ljubljen! To znači: Bog me ljubi bezuvjetno, ne zato što sam dobar, nego zato što je on tako dobar, milosrdan i drag!
Nije mi potrebno tražiti poštovanje i priznanje kod ljudi koji me mnogo puta ocijene po tome što posjedujem ili što radim. Bog ljubi sve ljude bez iznimke.
„Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim!“ (Iz 43, 4)
 
Od Boga sam ljubljen! To znači: Mogu bezbrižno živjeti. Bog se brine o meni. U njega se mogu potpuno pouzdati i uvijek s njime računati.
“Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmo-ra!“ (Ps 23, 1-2)

Od Boga sam ljubljen! To znači: Ne trebam se ničega bojati: u Bogu imam neprestano moćnoga pomoćnika i najboljeg prijatelja na svojoj strani. Kod njega sam siguran (zašti-ćen).
 „Jahve je sa mnom, i ja ne strahujem: što mi tko može?“ (Ps 118, 6)

Od Boga sam ljubljen! To znači: Bog mi prašta sve moje grijehe i čisti me od svake krivi-ce. On me liječi i spašava.
„Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!“ (Ez 36,  25.26)

Od Boga sam ljubljen! To znači: Bog me podiže i želi da budem slobodan i sretan. Za moju sreću (vječno spasenje) njemu niti jedna žrtva nije bila prevelika. U osobi Isusa Krista je čak i smrt na križu na se uzeo.
„Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, kako biste se mogli radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava!“ (1 Pet 4, 13).

Od Boga sam ljubljen! To znači: Nebo je već započelo. Već sada smijem pripadati obitelji djece Božje, već sada smijem u ljubavi biti sudionik života trojednoga Boga i pjevati hvalu slave njegove.
 „Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu, Spasitelju mome!“ (Lk 1, 47)
„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti i odmoriti!“ (Mt 11, 28)

„Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u mene  vjerujte. U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: Idem  pripravim vam  mjesto!“ (Iv 14, 1). „Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!“ (Mk 1, 15)
„A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera.“ (1 Iv 5, 4).

 

Oni su vjerovali u Božju ljubav

 

 • "U samo četiri godine izgubila sam najprije devetnaestomjesečnu kćerkicu, a nakon toga devetogodišnjega sina u prometnoj nezgodi. Nakon teških, mučnih i potištenih (dep-resivnih) dana smijem reći kako se ponovno osjećam dobro. Član sam molitvene zajedni-ce u kojoj stvarno osjećamo Božju blizinu i ljubav. Zaista, od Boga smo ljubljeni! Ne tre-bamo se bojati i ne trebamo biti tužni!"

• "Tumor na mozgu u posljednjem stadiju", tako je glasio liječnički nalaz. To me je pogodilo kao težak udarac. Ta,  ja sam još premlada za smrt! Nakon mnogobrojnih neprespavanih noći,  Bog mi je darovao milost kako bih  prihvatila svoju bolest i kako bih  mogla kazati: 'Neka bude Tvoja volja!' Uskoro smijem ući u Njegovu ljubav. Tako sam sretna!" (A. G. u F.)
 
• „Zbog smrti sam izgubila dragoga čovjeka koji me je veoma dobro razumio. Nakon nje-govog odlaska, činilo mi se kako sam sama na ovom svijetu. Imala sam sreću ponovno susresti nekoga tko razumije moju nevolju i tko mi pomaže izaći iz teškoga depresivnog stanja. Zahvaljujem Bogu što me po jednom čovjeku opet podigao! Od Božje ljubavi se zaista može živjeti.“ (F. P.)

• "Moj je suprug alkoholičar i često me tuče kada previše popije. Vjernica sam i znam kako ga Bog sa svim njegovim slabostima i pogrješkama ljubi te tako nalazim snage nositi svoj križ. Bez Božje ljubavi to ne bih mogla!"

• Istinski i osvjedočeni vjernik priča: „Moja supruga očekuje dijete drugoga čovjeka. Bio sam spreman to dijete prihvatiti kao svoje i supruzi oprostiti. No, ona je otišla i ostavila me samoga s našom kćerkicom. Unatoč tomu, nisam prestao vjerovati u Božju ljubav i tako sam smogao snage ovu tešku kušnju pobijediti!"

• Starac koji živi kod svog sina i snahe ima težak život jer su vrlo okrutni prema njemu; činilo im se kako predugo živi. Mnogo puta mu je bilo teško oko srca kada bi uvidio kako stoji svojima na putu i predstavlja im smetnju. Na tavanu kuće imao je pregradu od dasaka gdje je više puta tijekom dana boravio. Mnogo je suza prolio. Jedne prigode, tamo ga zateče svećenik koji je poznavao njegovo stanje. Njemu je starac rekao: „Pogledajte, ve-lečasni, život mi je već odavno postao nesnošljiv. No, često gledam kroz onaj mali tavanski prozor prema crkvi i vječnom svijetlu koje kroz prozor crkve svjetluca. Tada mislim na dragoga Spasitelja koji tamo u osami stanuje. Njemu se požalim zbog moje bijede i znam, On osjeća što mene tišti. Tada mi postaje opet čudesno lako pri srcu. Onda mi dođu i suze radosnice. Svaki put kažem: „Gospodine, neka bude onako kako Ti hoćeš, ja sam zadovoljan!“

• Jedan mladić pripovijeda: „Godinama sam bio neurotičan, bojažljiv, depresivan i sebičan. Svatko tko me poznavao uvijek iznova mi je govorio kako se trebam promijeniti i postati drukčiji. Bile su mi neshvatljive i mrske takve osobe, no ja sam im povlađivao. Htio sam se, istina, promijeniti, ali mi to nije uspijevalo, iako sam se vrlo trudio.
Najviše me boljelo što me najbolji prijatelj nije razumio i stalno mi prigovarao kakav sam. I on je očekivao moju promjenu. I njemu sam povlađivao, no nije mi postao mrzak, to mi nije uspjelo. Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen.


Tada mi je prijatelj jednoga dana rekao: „Nemoj se promijeniti! Ostani takav kakav jesi! Stvarno nije važno hoćeš li se promijeniti ili ne. Volim te takvoga kakav jesi. Tako je to sada“. Te riječi su u mojim ušima zvučale kao melodija: „Nemoj se promijeniti, nemoj se mijenjati... volim te! Opustio sam se i živnuo. I gle čuda nad čudom, promijenio sam se! Sada znam, nisam se istinski mogao promijeniti, dok nisam nekoga našao tko me voli bez obzira jesam li se promijenio ili nisam!“

Ovo je priča za razmišljanje. Možda se poneko može pronaći u ulozi ovoga čovjeka. Zar i sami nismo izloženi raznim pritiscima: Čini ovo! Pusti ono! Nekada nam se čini kako se čitav naš život sastoji od zapovijedi, zabrana, propisa, natpisa i upozorenja s kojima se mnogi ljudi muče i kažu: Čemu to? Ja znam što mi je činiti a što ne. Nisu mi potrebni sav-jeti u tom smislu.
Za vrijeme Kristovo, kod Židova, bilo je 613 pojedinačnih zapovijedi, među njima 365: „Ne smiješ to činiti!“ i  248: „To moraš činiti“ -  zapovijedi. Ljudi nisu više znali koji smisao  te pojedinačne zapovijedi još imaju. Mnoge  su bile površne: pridržavalo ih se, ali bez ljubavi. Od tog silnog izvršavanja zapovijedi, zaboravilo se na ono bitno: Vršiti pravdu, smilovanje i vjernost.

Bog želi čitavoga čovjeka, želi ga u svom njegovom nutarnjem uvjerenju! Želi ga sa nje-govom dobrom voljom, želi ga sa svom snagom srca njegove ljubavi! U borbi s farizejima, koji su Isusu i njegovim učenicima prigovarali jer nisu čvrsto pridržavali zapovijedi čistoće kod jela, Isus je jasno protumačio: Ne radi se samo o izvanjskom ispunjenju  zapovijedi, radi se o nutarnjem stavu. Radi se o srcu. Što vrijedi ako se u svim tim društvenim zapovi-jedima ostaje bez krivnje, a Božje zapovijedi povrijede? „Zapovijedi čistoće kod jela - njih se pridržavate, ali u srcima gajite loše misli i težnje: razvratnost, krađa, ubojstvo, preljub, kleveta, škrtost i zavist.“

Srce je važno i kod nas! Ako u našem ponašanju (vladanju) nema ispravnog stava, tada je sve bezvrijedno.
Tako netko ide nedjeljom u crkvu, ali se ne trudi, da bude svim srcem tamo.
Tako netko ide na ispovijed, ali se ne pokušava izmiriti s posvađanim susjedom. Stoga Božje praštanje prema meni ovisi o mom praštanju prema drugome!
Svatko se od nas se treba pitati: gdje ja izvršavam izvanjski zapovijedi i gdje nešto nije u redu u mome srcu?

Iz kojih razloga, zapravo nešto činim? Jedna, samo izvanjski izvršena, zapovijed odlazi u prazninu i može čak prekriti moju nutarnju pokvarenost.
Srce je važno, ono vanjsko i nutarnje moraju se podudarati. Mislimo uvijek na to: Božje zapovijedi su važnije od ljudskih propisa!
Ako Isus kaže: „Ovaj narod me štuje usnama, ali srce mu je daleko od mene!“ – onda je to i nama poziv na preispitivanje svoga života i svojih ponašanja.

 

Jedan primjer: Kako se brak, jednoga dana, raspao?


Supruga je pred bračnim sucem priznala kako je nekoliko godina bila vrlo sretna sa svojim mužem. Uvijek je bilo malih poteškoća, ali su uvijek nanovo smogli snage te kroz razgovor probleme rješavali.
Nerješivi problemi počeli su se javljati onoga dana kada je pomislila: Moj me suprug voli još jedino usnama i razumom, ali mu je srce daleko od mene. Od toga trenutka nestalo je povjerenja i zajedništva. Ljubavi zapravo više nije bilo. Brak je tako rekuć obolio na smrt raspao se.
Potrebno je sve učiniti kako bismo shvatili koliko nam je potrebna ljubav i vjernost, prija-teljstvo i povjerenje. Sve se to najbolje doživljava srcem. Kako može doći do zahlađenja ljubavi? U pitanju je vjera. Ako se ne moli, vjera slabi i onda se ohladi ljubav, a i druge vrjednote dolaze u pitanje. Moramo biti budni i uvijek moliti: Bože, evo me, darujem ti svoje srce jer te volim i u tebe čvrsto vjerujem. Daruj mi u vjeri i ljubavi stalno rasti!

Pročitano 2118 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering