kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Nedjelja, 06 Srpanj 2014 14:15

FOTO: Od Ljubuškog do Esztergoma šest granica, a na Malovanu čeka policija

Autor: Dušan Musa | Večernji list Autor: Dušan Musa | Večernji list FOTO: Dušan Musa

Nekad, ne tako davno, rijeke Hercegovaca slijevale su se prema dolini Neretve i željezničkim postajama u Čapljini i Mostaru, odakle su ih vlakovi na liniji Ploče – Budimpešta, vodili do Vinkovaca, Đakova, Osijeka, Sombora, Subotice…

Maršuta je proradila uspostavom željezničkog prometa potkraj 19-og stoljeća, a prvi putnici bili su naši djedovi, austro-ugarski regruti. Otud i pjesma „Ja u Đeru, fasova geveru.“ Onda su krenuli masovniji odlasci „na vršidbu“, „na kukuruz“… Hercegovci su putovali u bogatu ravnicu i teško radeći osiguravali plaću u naturi, uglavnom u žitu, čime su prehranjivali obitelji. Zadržao se taj običaj sve do zadnjeg rata. Nakon Drugog svjetskog rata krenulo je iseljavanje u ta područja, ali produbljivale su se i druge veze, pa su se tako brojne Hercegovke udale za mladiće iz bogate ravnice, dok je ponositim Hercegovcima to rjeđe polazilo za rukom.


   Zadnji rat pokidao je prometne veze, nema više vlakova za Budimpeštu. Raspršila se ta hercegovačka „dijaspora“, udaljili srodnici, zaboravili kirbaji i mobe. Danas onaj koji želi putovati u Slavoniju, Srem, Bačku i Banat, može uz brojna presjedanja autobusima ili automobilom. Naravno, odlučili smo se za ovo drugo, prošli živopisnim predjelima nekada bogatom ravnicom, koju je tranzicija bez obzira na naziv države, oborila na koljena. Nema velike razlike između Slavonije, Bačke i Mađarske, ravnica stenje pod pritiskom svijeta pretvorenog u globalno selo. Nekad željene žitnice, postali su tek mali djelići svjetskih burza hrane. Njihova se ne pika kao nekada, pa taman to bila i Mađarska.


   Da je godina dobro ponijela svjedoče uzbibana žitna polja. Posebice su impresivne slike iz Bačke. Pod teretom zrelih žita i bujnih kukuruza stenje ravnica između Sombora i Subotice. Kvare je jedino napušteni salaši i oronula uglavnom bunjevačka sela. Mora se priznati da između Mađarske koja je bezmalo već dva desetljeća u Europskoj uniji izuzev golemih prodajnih centara, u kojima valjda više nitko priseban ne vidi sreću, i ovih krajeva nema velike razlike. Utješno, s tim što nas vodič i tumač na putu kroz Mađarsku, Pero Gabrić vozač autobusa u mirovini, iz Subotice, podsjeća:
   „Treba znati kakva je Mađarska bila prije ulaska u EU. Mi smo za njih bili Amerika“, ističe susretljivi Gabrić, što će reći da su ipak značajno napredovali.


   Moramo posebice istaknuti da smo granice od Ljubuškog do Esztergoma na krajnjem sjeverozapadu Mađarske, po šest u oba smjera, prošli bez problema. Granične kontrole svele su se na udaranje pečata u putovnice i povremeno – molimo vas otvorite prtljažnik.“ To je bilo sve na putu dugačkom oko 1.600 kilometara. Taman kad smo pomislili da ćemo rutu prevaliti bez susreta s čuvarima reda, u povratku, na Malovanu između Kupresa i Tomislavgrada, prometna policija. Dok je policajac pisao kaznu za previd zbog neupaljenih svjetala, sjetili smo se jadikovke švercera duhana između dva svjetska rata opjevane u gangi: „Malovan se vidi iz daleka, mila majko, što me tamo čeka.“ Sve se mijenja, granice, države, prometne prilike, ali na Malovanu je uvijek isto – žandari, filanci, milicajci, policajci…, uvijek su budni!

 

Pročitano 1736 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering