kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Nedjelja, 28 Rujan 2014 15:03

Martina Mlinarević - Sopta: Ljudi koji se izmaknu kad se svi laktaju!

Autor: Martina Mlinarević-Sopta Autor: Martina Mlinarević-Sopta

Moj bi ti ujko glatko mogao konkurirati u ekipi najboljih likova koji su ikada postojali. Ona sorta dobrih koji su dobri do srži, dobri za svakoga, a najgori za sebe. Moj ti ujko muca i nije se oženio.

 

Ne znam je li to razlog njegove samoće, ali pričala mi mama kako je u ranoj mladosti, čak i kad bi ga nazvala neka djevojka, od samog uzbuđenja i ono što bi inače mogao izgovoriti, tada ne bi uspio. Pa bi gurnuo onaj telefon razočaran i potonuo još dublje u svoj mrak. Moj ti ujko možda muca u govoru, ali u duši slaže slogove perfektno. Srce mu ne prekida. I uvijek je tu za sve nas, za sve naše budalaštine. Šta god poželiš, samo cimneš ujkicu. Da treba na kraj svijeta, evo on je baš sad spreman da ode sa mnom, samo da se obuje. Možda se bori s dahom, ali punim plućima i nasmijanim očima voli društvo, putovanja, vrtlarstvo, kuhanje i nas. Ovo na slici je njegova kuća, a iza ramena mu uramljeni ja, moj brat i sestra. Ko najveća vrijednost na zidu i u srcu.

I vidiš, nije to samo usud života, nego sve češće pravilo u ovom hladnom sistemu nikakvih vrijednosti, da oni beskrajno dobri ostaju sami. Znam ih na stotine. Dok se u brojnim kućama često na ženama razbijaju tanjuri bijesa, oni nikome neće moći pokazati da se može u san ići i sa zagrljajem, a bez galame. Oni nikome neće donijeti toplomjer u krevet kad temperatura zaprijeti. I nikome neće dodati ručnik nakon tuširanja.

Nije fer? Štošta u životu nije fer. To su ljudi koji se izmaknu kad se svi laktaju. Koji kroz licemjerstvo idu poštenjem. Tišinom. Kroz đonove od obraza svjetle onim svojim neukaljanim i čistim. I brige li ikog za to? Rijetko. Ne lažimo se. Svu našu pozornost prvo zaokupe oni najglasniji, oni koji učine da ih reflektor spazi čim uđu u prostoriju, što šljašte kao izlog pun novogodišnjih šljokica. A tamo iza, u mraku, ostaju svi oni koji bi nam možda čitavo srce dali da ga namažemo ko paštetu. Ne tangira nas to. Patetika brate.

Ne znam zašto me uvijek izbije iz cipela. Ta neka životna sjeta odraslih muškaraca i žena što svake noći kraj sebe pozdrave hladan jastuk. Možda zato što znam da bi mnogi od njih bili sjajni očevi i majke, odlični partneri za suživot. Možda zato što je starenje u samoći jedan poseban nivo tuge koji zahtjeva neizmjerno jaku ličnost. A dobri su obično predobri i svega tu ima osim jakosti. Možda zato što sve više postajemo okrutni meljači tuđih sposobnosti, dok iz sigurnosti svojih fotelja rado pljucamo na druge. Pa im sami oko vrata kačimo komplekse kao ordene. Nemaju para, nisu završili fakultet, nemaju za auto, zdepasti su, žgoljavi, ružnjikavi, bez ruke ili možda mucaju. Sasvim dovoljno da se ismijavamo i podrugujemo. Liječimo svoje jadnosti upirući u tuđa ramena.

Znači, boli te brige za nas kretene. Nekad je bolje da si sam nego da si sa svakim. Kad si sam, barem znaš da si u najboljem društvu. Možda si sam jer nema ekvivalenta tvojoj divnosti. A možda je to tvoj put. Jebe te se, možda te nebo čuva od budala. Živi sretan, svoj i nasmijan, jer ima itekako razloga zašto živiš.

Evo, recimo moj ujko. On ti mene danas zove i pita kad ćemo staviti novi pod za boks od mog ćuke. Jer je moj ćuko razmažen, a moj ujko najbolji. Da, muca kroz slušalicu, ali njegovo srce slaže slogove perfektno i svaki otkucaj govori koliko me obožava. Ne bih ga dala za milijun ovih ko fol po nametnutim mjerilima - savršenih. Ko da savršeni znaju napraviti boks razmaženom tornjaku. Ma hajde.

Pročitano 2154 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering