kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Nedjelja, 19 Listopad 2014 10:23

Razmišljanje uz 28. nedjelju kroz godinu: Podajte Bogu Božje, a caru carevo

Autor: LJ::portal | fra Petar Ljubičić Autor: LJ::portal | fra Petar Ljubičić

Današnje nam sveto Evanđelje govori kako su farizeji htjeli iskušati Isusa u odnosu na plaćanje poreza državnim vlastima. Sav narod ide za Isusom. Svojim životom i govorima osvojio je čitav narod za sebe. Farizejima je bilo krivo pa su mislili:

Postavit ćemo mu pitanje o porezu. Pitanje o porezu je najosjetljivije pitanje za sve vlasti.

Zato su farizeji i starješine uzele sa sobom pristaše rimske vlasti, takozvane herodovce, da i oni budu svjedoci kad ga budu pitali.
Oni su upitali Isusa pred narodom: je li dopušteno dati caru porez ili nije? To je bila njihova zamka.

Ako rekne „Da, morate plaćati!“, zamrziti će ga židovski narod i smatrali bi ga suradnikom Rimljana. Kome je to drago davati porez tuđinu.
Ako pak rekne: „Ne, ne trebate plaćati“, eto ti jada. Proglasiti će ga političkim krivcem, buntovnikom protiv vlasti, cara, tužit će ga vlastima da buni narod i zatvorila bi ga rimska policija… Jedno i drugo bilo bi opasno reći.

Zašto me iskušavate, licemjeri. Isus se nije dao iznenaditi. Prozreo je njihove zlobne misli i namjere. Zato je zatražio da mu pokažu novac. Pružiše mu denar i on ih upita: Čija je ovo slika i natpis? Odgovoriše: carev. Tada im reče Isus: Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje! I više ga nisu ništa pitali.
Ovo je odgovor ne samo farizejima nego svima ljudima do konca svijeta. Pravilo života.

Isus nas dakle svojim odgovorom žeIi kao i svaki put poučiti. On želi proširiti naše duhovne horizonte i naučiti nas kako da vrednujemo čak i ovozemaljska zbivanja, jer mi nismo samo građani neba, nego i građani ovozemaljskog društva. Isus nas želi kao prvo oslobo-diti od svakog unutarnjeg ropstva i otuđenja, jer samo tako možemo živjeti u punoj i pravoj slobodi djece Božje. Čovjek je velik u Božjim očima i određen je za vječnost, kojoj treba podrediti sva zemaljska dobra. Bilo bi strašno zlo i neoprostiv grijeh igrati se sa svojim vječnim određenjem, te u prevelikoj brizi oko stjecanja zemaljskih dobara zaboraviti svoj vječni cilj. Istina je, treba vršiti svoje ovozemaljske dužnosti i ispunjavati svoje obaveze, ali se nikada ne smije zaboraviti ono što je jedino potrebno, a to je vječno spasenje duše.

Isus nije došao osnovati zemaljsko kraljevstvo i sređivati naše monetarne odnose. On naviješta dolazak Božjega kraljevstva, koje je svakom čovjeku otvoreno bez obzira tko on bio i gdje se nalazio.
Uostalom to je jasno pokazao kad je jednog od omraženih carinika Mateja uzeo za svoga apostola. Za Isusa nije važno što je tko. Za Isusa je svaki čovjek jednako vrijedan svakoga poziva na spasenje i suradnju.

Tko je Bog i što ima njegovo i što mu treba dati odnosno uzvratiti? Radije upitajmo što ima u nama, na nama i oko nas a da nije Božje? Čovjek je sve primio od Boga. Primio je život, darovan mu je isječak vremena u kojemu živi, dano mu je tijelo od zemlje, kao i sve što treba za uzdržavanje tijela i to sve od zemaljskih plodova i sastojaka. Zemlja je velika os-tava, iz koje svatko može uzimati koliko mu treba.

 

Bog mu je dao svoju sliku, besmrtnu i razumsku dušu sa slobodnom voljom. Bog je dao svoju Objavu, po kojoj doznajemo tko je Bog ali i tko je čovjek. Po toj Objavi doznajemo da čovjek nije stvoren samo za zemlju nego i za nebo. Mi smo na zemlji na prolazu. Naša je domovina nebo i mi prema njoj putujemo velikom brzinom.
Dao nam je potrebna sredstva za uzdržavanje naše duše na putu prema vječnosti. Objavio nam je i smisao našega kratkog života na zemlji.

Isus za sebe reče: došao sam izvršiti volju svoga nebeskog Oca. To je i naša zadaća. Božja je volja sadržana u ovih šest riječi iz današnjega evanđelja: podaj Bogu Božje, a caru carevo, odnosno ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga, svakog čovjeka, kao sama sebe odnosno u Deset zapovijedi i Evanđelju! Možemo li i mi reći: svršeno je!? Ispunio sam svoju zadaću - volju Oca nebeskoga.

 

Ako je naša prva i jedina zadaća izvršiti volju Oca nebeskoga, to znači da treba sve izbje-gavati što bi se suprotstavljalo njegovoj volji. Zar se ne ćemo sjetiti Kristovih riječi: tko se ne odreče sebe i svoga života radi mene, nije me dostojan? Sjetimo se i riječi sv. Petra, koje je izrekao na židovskom sudištu, kada su ga pitali: zašto propovijeda Krista, a oni su mu to zabranili? Petar odgovori: više se treba pokoravati Bogu nego ljudima. Krist je život.
Sve što imamo to je Božji dar i trebamo ga upotrebljavati onako kako on hoće, a ne kako hoće ljudi. Da bismo mogli biti takvi dao nam je pomoć i snagu u svomu Tijelu i Krvi, rekavši: Tko jede moje tijelo i pije moju krv imat će život vječni.

Čovjek je društveno biće. Želi živjeti u zajednici, zajed¬ništvu s drugima, ali se ne želi utopiti. Svi ljudi na zemlji čine jednu veliku zajednicu. To se osjeća u današnje doba kada su priop-ćivala takva da ni udaljeni krajevi nisu daleki, kada su takve mogućnosti da bismo mogli gotovo sa svakom kućom na zemaljskoj kugli iz sobe razgovarati i gledati se licem u lice. Ova se zajednica dijeli na manje zajednice, narode, srodnike po krvi. Svaki narod želi imati svoju slobodnu i nezavisnu državu.

Prema Kristovoj propovijedi svaki je pojedinac dužan čuvati, pomagati i unaprjeđivati svoju državu. Ako će je čuvati mora imati svoju vojsku koja će je braniti, ako je tko napadne. Zato se svatko tko je za to sposoban, mora osposobiti, služiti vojsku, da zna i može braniti svoju domovinu. Svaki pojedinac trebao bi plaćati pravedni porez i carinu na uvezenu robu (predmete) iz tuđih država.

Neodazivanje vojnoj obvezi onih koji su zato sposobni, neplaćanje poreza, krijumčarenje uvezenih stvari protivi se Kristovoj naredbi i koji to rade čine grijeh. Isto tako koji bi otuđivali ili kvarili državne stvari činili bi grijeh protiv zajednice. Ne smijem nikome činiti štetu, kao što ne bih želio da je netko meni učini.
Nepoštivanje državnih zakona koji su u skladu s Božjim zakonima je grijeh.

Dobri Bože, stvoreni smo iz ljubavi i za ljubav. Tvoja smo slika…Hvala Ti na svemu što si nam do sada darovao! Hvala Ti što si nam poslao Spasitelja Isusa. Molimo Te, Isuse, pomozi nam da budemo onakvi kakve nas Bog želi… Njegova vjerna slika. Da mu se potpu-no predamo kao što si se Ti predao. Predajemo Ti se posve…! Ti si naš mir i život, istinska sreća i vječni spas!   

 

Otac mi je pomogao upoznati Boga ljubavi

 

Dječak je neprestano dolazio kasno iz škole. Njegovi roditelji nisu nalazili razloga njegovu kašnjenju, a koliko god su ga pokušavali uvjeriti da promjeni svoje ponašanje, ništa od svega toga nije pomoglo.
Konačno, u svojoj bezizlaznosti otac dječaka sjeo je pored njega te mu rekao: "Drugi put kada zakasniš iz škole dobit ćeš samo kruh i vodu za večeru bez obzira, kako bio gladan. Je li jasna moja uputa, sine?"

Dječak je gledao pravo u oči svog oca i jednostavno kimnuo glavom. On je itekako razu-mio očeve ozbiljne riječi. Nekoliko dana dječak je iz škole dolazio na vrijeme, da bi onda jedno poslijepodne došao posve kasno, čak kasnije nego prije. Njegova majka dočekala ga na vra¬tima, no nije ništa rekla. Otac ga je susreo u dnevnome boravku, no ni on nije rekao ništa, čak ni kako si i kako je bilo u školi.

Te večeri, dok su njih troje sjedali zajedno za stol kako bi večerali, dječak je ostao bez daha i riječi. Tanjur njegova oca bio je napunjen hranom kao i tanjur njegove majke, ali njegov tanjur sadržavaše jedan jedini komad kruha. Do tanjura bijaše čaša koja je bila napunje¬na vodom. Dječakove oči zaustavile su se prvo na komadu kruha, a potom na čaši - to bijaše kazna o kojoj su mu govorili roditelji. Da sve bude gore, on je te večeri uistinu bio jako gladan te se nadao da će svoju glad utažiti ukus¬nom majčinom hranom.

Otac je pričekao dok se dječakovo iznenađenje nije smiri¬lo, potom je polagano i bez ijedne riječi uzeo dječakov ta¬njur, stavio ga ispred sebe, a svoj tanjur stavio ispred dječaka. Dječak je dobro razumio što je njegov otac učinio. Njegov otac uzeo je na sebe kaznu koja je njemu pripadala zbog njegova ružnoga ponašanja.
Godine kasnije taj isti dječak, sada već mladić u godinama, prisjećao se toga događaja govoreći: "Cijeli život sam znao kakav je Bog po onomu što je moj otac učinio te dotične večeri za mene."

Istinska radost je plod ljubavi i sreće, svetosti i dobrote

Ljubav je prije svega težnja volje prema spoznatome dobru. Sreća se sastoji u posjedova-nju dobra koje ljubimo. Svetost je red u ljubavi. Dobrota nije ništa drugo nego ljubav koja se hoće darovati drugom. Drugoga učiniti sretnim. Radost je plod ljubavi i sreće, svetosti i dobrote. Neopisivi osjećaj ponesenosti i dragosti, duševnoga zadovoljstva i sreće u Bogu.

Stvoreni smo iz ljubavi kako bismo bili sretni i mogli usrećivati druge. Čineći to, zauzvrat ćemo dobiti pravu sreću i radost. Za to se ispklati žrtvovati i živjeti. Ne zaboravimo  prava i trajna radost i sreća ne dolaze kroz materijalna dobra, nego kroz našu sposobnost da se otvorimo i predamo Bogu, koji je izvor svega, primimo Njegova Duha, kako bismo volili svim srcem i bezuvjetno te se tako oslobodili svih napasti i okova.

„Kao što je Otac mene ljubio, tako sam i ja vas ljubio. Ostanite u mojoj ljubavi! Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi. Ovo vam rekoh, da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!" (Iv 15, 7-11).

Ove Isusove riječi kazuju nam vrlo mnogo: da nas Bog beskrajno ljubi. Isus nam povjerava tu radost i želi, da naša radost bude potpuna.

 

Što je zapravo radost?

 

Radost je je duhovna urođena vrlina koju nam je Bog darovao. Mi se s njom rađamo.
Ona je fenomen duha i srca, kako se kaže za središte čovjekove biti, a ujedno je i tjelesni doživljaj.
Radost potječe iz božanskog izvora. Naravno da možemo sve u našem životu svesti na Boga, začetnika svakoga života, ali kod radosti postoji osnovna i pretpostavljena veza prema Bogu.
Vjerojatno najvažnija izjava o Bogu naše vjere stoji u prvoj Ivanovoj poslanici: „Bog je ljubav!“ (1 Iv 4,8).

Znamo da je radost uvijek sestra ljubavi. Stoga je Bog i izvor radosti.
Bog je zajedništvo. On je u svojoj biti ljubav. Pošto je ta njegova ljubav savršena, ona je ujedno i radost. U Bogu se poklapaju radost i ljubav. Kršćanstvo je vjera ljubavi i ljubavi prema bližnjemu, dakle je kršćanstvo vjera radosti.

 

U poslanici Galaćanima (5,22) spominju se kao plodovi Duha Božjega, ljubav i radost. Naj-zad svima nama Isus obećaje: „Ali ću vas opet vidjeti, te će se obradovati vaše srce, i vaše vam radosti nitko neće moći uzeti“ (Iv 16,22).
Značajna je biblijska činjenica, da Anđeli božićne noći navješćuju pastirima iznimno veliku radost. Prva vijest o Isusu, Bogu među nama, je radost.
S pravom je Pavao Vl. mogao zaključiti: „Radost je temelj naše zadnje i uzvišene poruke: Krist je radost!“

Koji su razlozi istinske radosti i kako sačuvati radosno raspoloženje

Pretpostavljam da je svatko od nas u svom dosadašnjem životu barem jedanput doživio stanje istinske radosti, duševnoga zadovoljstva, prave sreće...
Mogla je ta radost biti plod osjećaja da sam tu na mjestu koje mi je providnost dodijelila. Da sam stvarno izabrao pravo životno zvanje. Da tu gdje jesam svjedočim Kristovu nazočnost. Razlog istinske radosti može biti i u osjećaju da me svi potpuno razumiju, da mi posao ide od ruke... Osjećaj da nam je duša čista, da u svom životu nalazimo smisaono ispunjenje. Svjesni tih osjećaja, mi se radujemo, drago nam je. I u takvu ushitu duše sve se radi zdušno, predano, radosno. Osjećamo se sretnima i spašenima…

Međutim, ipak se nameće jedno pitanje: Koliko traje jedno takvo radosno raspoloženje? Koliko traju takvi osjećaji sreće i zadovoljstva?
Zacijelo ćete odgovoriti iz vlastitoga iskustva da takvi osjećaji redovito ne potraju dugo. Ubrzo naiđu oblaci. Katkad i tako tmurni da potamne ono radosno duševno ozračje. Tako često nadođu mutne vode koje zamute prijašnju bistrinu duševnog zadovoljstva.

A zašto se to dogodi? Zašto dopuštamo da nam netko ili nešto poremeti onu pronađenu ravnotežu u kojoj smo se našli kao na pravom mjestu, korisni i sretni u dnu svoga bića?
I na to pitanje sigurno imate mnogo odgovora. I za svaki odgovor mislite da je točan. Među tim odgovorima naveli biste sigurno i onaj da je nekada dostatna i sitnica da nas naljuti. Da nas izbaci iz onoga dobrog raspoloženja.

Jest, istina je to! Iskustvo nam kazuje da je tako. To će posebice priznati oni koji brzo pla-nu. Koji su brzopleti i lako razdražljivi, pa dopuštaju da najprije provriju osjećaji. A razum kaska iza osjećaja i stignut će na odredište vjerojatno pri zalazu sunca, kad se vruća krv ohladi.
Osim toga i drugih sličnih i neznatnijih odgovora, pokušat ćemo navesti još nekoliko krup-nih koje nikako ne smijemo zanemariti.

Život je uvijek tijek zbivanja. To znači, danas nije kao jučer. Sve se na neki način mijenja. Čovjek se razvija i mijenja. Mnoge pojave oko čovjeka doživljavaju također svoj razvoj. I tako je čovjek iz dana u dan u različitim okolnostima. I dobro je što je tako. Kad bi život bio samo mirovanje, onda to uopće ne bi bio život. Bilo bi to tiho umiranje - hladna smrt. A život traži gibanje, rast, novosti, iznenađenja. Traži nešto drukčije od onoga što je već bilo. Tako nas Gospodin Bog obdaruje darom zanimljivih promjena koje naš život čine životom.

Tako nas Bog čuva od dosadne jednolikosti. Međutim, kao što nas time s jedne strane čuva od jednolikosti, s druge nas stavlja u neprilike koje nastaju zbog različitih novonastalih čimbenika. Ti novi čimbenici utječu na naše raspoloženje. Češće ga pretvore u uzrujanost, bezglavost - u neraspoloženje.

 

Kao što se mi mijenjamo, tako se mijenjaju i osobe pokraj nas.

 

Stoga i nije rijetkost čuti: Kako je jučer ta osoba bila vesela i raspoložena, a danas je na-mrštena kao da će doći do proloma oblaka. Budući da se osobe pokraj nas stalno mijenja-ju, i mi smo, tako reći, svakog trenutka stavljeni u neku novu okolnost koja zahtijeva novi način postavljanja. Ako pritom nismo gipki, ako ne ’’kužimo” dobro tu novonastalu okolnost, dogodit će se dvoje: brata pokraj sebe nećemo razumjeti, a ni on nas neće razumjeti. Zašto ga nećemo razumjeti? Zato što se u svom postupku pokazao nešto drukčijim od onoga na što smo naviknuti. A brat nas neće razumjeti zato što pretpostavlja da se prema njegovu postupku treba drukčije postaviti. Trebali bismo, dakle naći isti titraj, odgovarajuću mjeru.

Što bi trebalo činiti i kako ustrajati u dobru?

Svakako se treba napeti iz petnih žila da shvatimo brata ili sestru. A to naravno, nije nimalo lak posao. Teško je ući u dubok osjećajni svijet svoga subrata ili sestre da bi se iz toga svijeta mogao razumjeti njegov postupak. Ipak, tu ne smijemo štedjeti vlastiti napor. Krist je rekao da se neće spasiti onaj koji svoj život ne izgubi poradi njega. A mi Krista možemo najčešće susresti i poradi njega trošiti svoj život u svome bližnjemu. U svome subratu, u svojoj sestri. Tko drugome pruži i samo čašu hladne vode, nagradit će ga nebeski Otac, kaže Isus.

Teških stanja ima i bit će ih. I naoko beznadnih i bezizlaznih. To je činjenica. Budući da smo stjecajem okolnosti često izloženi iznenađenjima, na mjestu je pitanje: kako ostati u pravoj duhovnoj ravoteži i onda kad nam postojeće stanje prijeti da se smetemo, da izgu-bimo glavu? Drugim riječima, kako ustrajati u dobru? Kako zadržati čvrstoću svoga poleta i zanosa, pa makar se radilo o pojavama za koje nam se čini da nadilaze razinu naše vlastite duševne jakosti?

Postoje neka "pomagala" koja nam se nude da bismo mogli ustrajati u dobru:
Ne izgubiti prisebnost. Ne smijemo dopustiti da nas nešto toliko zgrane da izgubimo pri-sebnost...
Novonastala pojava mora se uzeti onakvom kakva jest.

- Dramatiziranje samo šteti. Isto tako, ni umanjivanje važnosti ne pomaže razboritom pristupanju. Jedino se prihvaćanjem nastale stvarnosti može postići dobro. Tko ne želi prihvatiti stvarnost takvom kakva jest, već se samo opterećuje time što nije onakva kakva bi trebala biti (?) ili sam želi, malo će moći učiniti za rast dobra i ustrajnost u dobru. Život se oživotvoruje u zbiljskoj stvarnosti.

- Koliko je god moguće, svatko se mora potruditi da zadrži ozračje radosnog življenja.
Nikako se ne smije istisnuti iz sjećanja ono radosno raspoloženje i zadovoljstvo u vlastitom zvanju koje smo toliko puta iskusili.

- Svakako treba ostaviti prostora i za djelovanje Duha Svetoga. On podučava u istini one koji se oslanjaju na njegovu snagu. Mi svojim moćima možemo mnogo učiniti. Isus kaže da bez njega ne možemo učiniti ništa. Mislio je, zapravo, bez njegove pomoći, bez njegova Duha. Pa na kraju krajeva sve i jest dar. Dar Božji.

- Treba moliti. Istinski moliti. Ne bilo kako! Sabrano, ponizno, predano, pouzdano, posto-jano i pobožno! Treba moliti iz ozračja vlastitih i stvarnih životnih prilika. Treba jednostavno moliti. Mi ne znamo moliti kao djeca. Mi previše mudrujemo. Tko ne zna izliti svoju dušu pred Krista, taj nije sposoban moliti.

- Brat koji ne zna moliti za svoga brata, onoga koji skupa s njim radi cijeli dan, teško će moći s njim naći zajednički jezik. Tako je životvorna molitva veoma važna i nužna pomoć na putu ustrajnosti u dobru.

Ne traži se da živimo u nekoj stalnoj napetosti. Neprestano razmišljanje o tome postav-ljamo li se uvijek ispravno, može, prerasti u sitničavost, a to nije dobro. Samo je jedno ispravno: s darovima koje nam je Gospodin dao - živjeti potpuno kršćanski - kristovski, držeći svoje zvanje smislenim i veoma korisnim u Kristovu djelu spasavanja svijeta. Pritom nije bitno što radimo, nego kako radimo. Jasno, svi ne možemo obavljati iste poslove. Naši se poslovi upotpunjuju. Ne mogu jedan bez drugog. Treba biti malo dalekovidniji, pa vidjeti pravi smisao svoga posla. Kratkovidnost je opasnost da ne vidimo dalje od svoga posla koji nam je katkada i neugodan. Najljepši je užitak i najveća životna radost - osjećati da si ljudima potreban i drag (Gorki). Mi smo svojim radom potrebni ljudima. A preko svoga rada, koji ćemo obavljati zdušno, predano i savjesno, bit ćemo ljudima i dragi.

Tek po ustrajnosti u dobru mi postajemo ono što bis¬mo po zamisli Božjoj trebali biti. Zato je potrebno uvijek rasti u svim krjepostima. Ne zaboravimo nikada: na našemu radnomu mjestu uvijek nas gledaju Božje oči. Ako pred svojom savješću i pred Bogom možemo reći da živimo dostojno svoga zvanja, ostvarujemo Božji plan koji on ima sa svakim čovjekom.

Potpuno je razumljivo da se traži velika upornost ako se želi ustrajati u dobru. Svi usrećitelji naroda i čovječanstva vjeruju da je upornost prva vrlina. ’’Svakog dana ponesi košaricu zemlje na jedno mjesto - i sagradit ćeš planinu” – reče netko dobro. I ako devedeset i devet puta padnemo, ponovno treba ustati. Za muhu se kaže da slijeće na med sve dok ne izgubi glavu. I mi ćemo svakoga dana novom snagom započinjati svoj posao i trošiti svoj život u svom zvanju, nastojeći radosno ustrajati u dobru. Na to nas Krist zove.
"Cvijet sa tugom gubi latice, ali umjesto njih s radošću očekuje plod."

 

"Spavao sam i sanjao da je život radost.
Probudio sam se i otkrio da je život služenje.
Dao sam se na služenje i spoznao da je služenje radost."
(Rabindranath Tagore)
"Vjera u radost gotovo je ista kao i sama radost."
(Shespeare)
"Podijeljena radost je udvostručena radost."
"Ljubav i radost su blizanci, ili su jedno drugo rodili."

Pročitano 1871 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering