kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Nedjelja, 02 Studeni 2014 18:36

Dušni dan – spomen svih vjernih mrtvih

Autor: LJ::portal | fra Petar Ljubičić Autor: LJ::portal | fra Petar Ljubičić

Ulicom šetaju dvije starije gospođe. Glasno su razgovarale o smrti i o tome što poslije nje dolazi. "Uskrsnuće tijela? Kako je tako nešto uopće moguće? To ja ne mogu zamisliti!" razmišljala je skeptično jedna od njih. Druga je dodala: "Meni osobno to nije problem.

Vjerujem u Isusa Krista koji je k nama došao, umro na križu i treći dan uskrsnuo! On je rekao da ćemo i mi uskrsnuti. Meni je to dovoljno. Žarko čeznem za vječnim životom. Zapravo, zato i živim!" Ova gospođa misli ispravno o životu poslije smrti. Ona je uvjerena i osvjedočena vjernica.

Na današnji dan se sjećamo svih naših dragih pokojnih i molimo se za njih, slavimo svetu misu i posjećujemo njihova privremena počivališta.
Znamo da nas nisu zauvijek napustili: nisu nestali – nisu se vratili u ništa nego svome Gos-podinu, kamo i sami putujemo. Kad ne bi bilo tako, ne bi nas ovdje bilo. Naši pokojni žive u Gospodinu.

Dušni dan je dan kada se ponovno pitamo o smislu svoga života, o prolaznosti vlastitih dana i o tome kamo idemo i zašto živimo.
Ali nema smrti. Ima samo prestanak, nestanak ovoga i ovakvoga života. Postoji "Život poslije života!" Smrt nije kraj. Postoji život nakon smrti. Postoji uskrsnuće.
Naša je duša besmrtna. Mi smo željni istine, potpune istine, čeznemo za srećom, srećom bez kraja i straha, za svjetlom bez sjene, danom bez mraka... Naši pokojni žive... To traži Bog, njegova pravda i ljubav...
Vjera u uskrsnuće je Božji dar. Ona je dar Božje objave. Vrhunac je te objave Isus Krist u kojem se susreće u potpunosti ljudskost i božanskost.
U primjeru Isusova života i mi možemo pronaći utjehu.

 

Život je polagano umiranje, a smrt rađanje... Evanđelje kaže: patnja i smrt, pa slava i život! Mi se s tim ne mirimo. Naš duh i srce žedni su i željni života, ne prihvaćaju smrt. Naša je duša besmrtna, u nju je zasađena vječnost. Mi to znamo i vjerujemo.

Isus je rekao: "Ja sam uskrsnuće i život! Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u mene, sigurno neće nigda umrijeti!" (Iv 11,25).
Gospodin nam kaže da je život naša konačna sudbina: naš Bog jači je od smrti. Darovao nam je život ne da ga izgubimo nakon nekoliko godina, nego da ga s Gospodinom živimo kroz neizbrojive godine – pozvani smo da s Bogom dijelimo njegov vječni život.

Vjera nam jamči: uskrsnuli Krist naša je budućnost, naša vječnost; vlastitim uskrsnućem Raspeti je svladao smrt – svoju i našu, osigurao nam život duše i uskrsnuće tijela.. Vječni život – naš je Bog, vječni život – nama je njegov dar: poruka sa stranica Evanđelja.

"Ako zbilja vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će Bog i usnule u Isusu dovesti za-jedno s njim!" (1 Sol 4,14).
Putujemo ususret Gospodinu, ususret životu, ususret uskrsnuću. Vjera, nada i ljubav vežu nas i sjedinjuju s Uskrsnulim – ni smrt nas ne može od njega rastaviti. Zato mi ne očaja-vamo nad pokojnima: vjera ih je vezala s Isusom Kristom a sada ih s njim povezuje život u vječnoj ljubavi.
"Ja sam uskrsnuće i život! Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će!"
Tajna života zagonetka smrti osvijetljena je, rasvijetljena je sjajem uskrsne zore. Vjernik zna kamo korača... u život. Kršćanin sigurno zna što je iza noći groba – uskrsni dan.
Krist je svojom smrću pobijedio svladao smrt i dao nam život u obilju.
Sv. Augustin kaže: "Smrt je prijateljica života što otvara vrata i omogućuje da čovjek dođe onome koga ljubi!"

Dr. Effie Jane Wheeler, koja je podučavala engleski i literaturu bila je poznata zbog svoje pobožnosti i znanja predmeta koji je podučavala.
1949. napisala je slijedeće pismo svojim kolegama i studentima: "Neobično ću cijeniti onaj trenutak kada će se u crkvi čitati ovo moje pismo, jer prije nego odete na ljetni odmor, željela bih da znate istinu o meni, koju sam i ja saznala tek prošloga petka. Moj mi je liječ-nik konačno rekao pravu dijagnozu moje bolesti: rak koji se više ne da operirati.
Da je on kršćanin ne bi sigurno bio toliko potresen niti bi toliko odugovlačio, jer bi znao kao što vi i ja znamo da jednako dočekujemo život ili smrt ako živimo u prisutnosti i volji Božjoj. Ako me Gospodin izabrao da uskoro budem s Njim, ja sam radosna. Molim vas da niti jed-noga trenutka ne žalite za mnom. Ne pozdravljam vas hladno zauvijek, već vam šaljem topli "do viđenja."  Za dva tijedna preselila se u vječnost.


Dušni dan – Spomen svih vjernih pokojnih druga propovijed

 

Jedna je činjenica nepobitna u ljudskom životu a ta je da svaki čovjek mora umrijeti. Onog trena kada se ljudsko biće rodi, ono već žurno korača prema smrti. Činjenica je to kojoj nitko ne izmiče. Ljudi svakodnevno umiru: svaki dan oko 130.000.

Što je zapravo smrt? Je li to potpuni prestanak života? Ne! Mi zapravo ne umiremo potpu-no. Ono što mi nazivamo smrću, to nije potpuni prestanak ljud¬ske opstojnosti, nego mije-njanje života, prijelaz u novi oblik života, savršeniji, potpuniji, radosniji.

- "Tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima!“ Prijelaz je to u pravi, istinski život, ži¬vot s Bogom i u Bogu. - Vrata u blaženu vječnost.

- Tako umiranje za onoga koji živi u intimnoj povezanosti s Kristom, za kršćanina du¬boke vjere, smrt ne bi trebala biti strašna. U tom slučaju, ona bi trebala biti osloboditeljica, sretan trenutak našega potpunog sjedinjenja s Kristom.
To je trenutak naše selidbe u vječni dom. Smrt se čak čini i prikladnom nakon dugoga i smislom ispunjenoga života.

- "Prah se vraća u zemlju iz koje je uzet, a duh se vraća Bogu koji ga dade". Sve nas upu-ćuje na to, da razmišljamo o smrti kao o prirodnom procesu ljudskoga života, isto kao što je i rađanje, i da je stoga moramo prihvatiti prirodno i s mirnoćom, jer nam dolazi kao nagrada za naš dugi i mukotrpni život na zemlji, kao na¬grada za sav naš proliveni znoj, prolivene suze, kao nagrada za dobra koja smo učinili za svoga života.

Uza sve to mi se smrti plašimo i sve činimo da taj susret s njom odgodimo što je moguće dulje, premda smo svjesni da i taj trenutak mora doći. Svjesni smo da smrti jednoga dana moramo pogledati u oči.

Zato se moramo učiti kršćanski smrt doživlja¬vati. Ne smije tu biti mjesta očaju, maloduš-nosti, nekoj nepremostivoj žalosti, naricanju. Smrt je za kršćanina dobitak... Pavao nas uči:  "Nećemo da budete u neznanju...

Je li moguće danas živjeti tako kao da uopće život u vječnosti i ne postoji?! Ne! Ipak bi pretjerano bilo reći da ljudi nisu zain¬teresirani za ono što ih čeka  poslije smrti.
Budući da je ona neizbježna, a u čovjeku je usa¬đena duboka čežnja za vječnim življenjem, mi smo - htjeli to ili ne htjeli - prisiljeni da se zaustavimo, makar tu i tamo, da razmislimo o onome što do¬lazi poslije smrti. To danas zaokuplja čovjeka jer je to od velike važnosti za njega.

"Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što srce ljudsko nije osjetilo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube!"
Teško je to dočarati ovim siromašnim riječima. To je život bež žalosti, suza patnje, boli. Nebo = raj je vječni život u kojem će biti vječno veselje, radost, uživanje, uživanje slave Božje, uživajući ga u "gledanju onakva kakav jest."

Na pitanje što ćemo "raditi" u nebu, Harold Lindsell, urednik magazina "Christianity Today" odgovara: "Radit ćemo vječno i biti neizmjerno sretni u tom radu!"
Ipak smatra nemogućim dati jednu konkretniju sliku neba ili pakla. "Ništa na zemlji ne pos-toji ni približno slično ideji neba ili pakla." kaže Lindsell.

Mi kao kršćani gajimo pijetet prema našim dragim pokojnicima. Mi vjerujemo da je naše ti-jelo posvećeno sakramentima; ono je hram Duha Svetoga sredstvo kojim kršćanin za ži-vota hrani gladna, napaja žedna, pohađa bolesna, tješi žalosna, slavi Boga...

Za kršćanina živjeti i umirati znači vjerovati, tj. kršćanin živi i umire vjerujući svome Spasitelju.
Pred svojim pokojnima ovdje stojimo u vjeri, puni strahopočitanja, jer su oni stupili u bližu vezu s Bogom i žive u Bogu. Uza sve slabosti koje netko nosi sa sobom, naši pokojnici su bili ljudi i muko¬trpno su se uspinjali i sigurno su uspjeli...
U vjeri im podižemo spomene, donosimo svijeće, cvijeće, slavimo svete mise za njihove duše, jer smo uvjereni da im možemo pomoći.
Molimo se za njih i na današnji dan ih se posebno sjećamo. Činimo to i češće!!!

Ovaj Dušni dan je za nas dan slavlja. Mi slavimo ljubav Božju koja je jača od smrti, vjernost Božju koja se preko granica smrti proteže.
Mi slavimo tajnu smrti i uskrsnuća. Mi se radujemo vratima prijelaza koja nam je otvorio Isus Krist.
Zbog toga i palimo svijeće na grobovima naših pokojnika. Te svijeće nisu samo sjećanje na naše drage pokojne nego su svjetla života i svjetla vjere u uskrsnuće Kristovo.
Paleći svijeće i pohađajući grobove na današnji dan smrt Gospodnju naviještamo, njegovo uskrsnuće slavimo i njegov slavni dolazak isčekujemo.

 

Sestro, ja sam u raju!

 

Sestra se javlja sestri iz raja
Od dviju rođenih sestara, koje su dugo godina živjele u istom samostanu, mlađa je bila na umoru. Malo prije smrti zamolila ju je starija sestra neka joj dođe javiti gdje će biti poslije smrti. Bolesnica je odgovorila:
"Općenito se čuje kako je veoma teško iz vječnosti nešto ovamo javiti. Ali ako dragi Spasi-telj ne bi imao ništa protiv toga i ako bi to bilo moguće na neki način koji tebe ne bi pres-trašio, ja ću to učiniti!"
Doskora je sestra umrla. Bilo je to 15. listopada.
Starija sestra molila je za pokoj njezine duše i očekivala vijest. I na Dušni dan, upravo kad je počela moliti, začuje korake svoje pokojne sestre. Pogleda prema vratima, ali nije nikoga vidjela. Najednom začuje glas sestre: "Sestro, ja sam u nebu! Ali nisam gore daleko došla jer sam se premalo vježbala u ljubavi i nisam obične poslove vršila iz ljubavi, nego često samo iz osjećaja dužnosti te iz čistog običaja. Ljubav prodire oblake. Koji su Spasitelja na zemlji najviše ljubili, oni su njemu i na nebu najbliži. Prema stupnju ljubavi njihova je nagrada!"
To je bila utješna vijest s drugoga svijeta.
To je sve ono što smo već učili na vjeronauku.
Vrlo je važno sve svoje dužnosti i svaki svoj posao savjesno i zdušno obavljati iz ljubavi prema Bogu i svojoj braći i sestrama. Sve raditi njemu na slavu i čast. Sve strpljivo podnositi s Ijubavlju.
Tada će nam život biti pun divnih i mnogobrojnih zasluga i primit ćemo obilnu plaću za svaku utješnu i korisnu riječ, za svaku času hladne vode što smo je dali žednome, za svaki uzdisaj, za svaku molitvu, za svaku minutu i sekundu koju smo proveli s Bogom, za svaku patnju i bol. Jednom riječju za svako i najmanje djelo što smo učinili Bogu za ljubav, Bogu na slavu i svoj osobni spas kao i spas svoje braće i sestara.

Majka se javlja svećeniku kako bi joj ispovijedio sina

U župnom uredu svete Marije u Zagrebu sjedio je biskup dr. Josip Lang još kao kapelan uz svoga župnika. U ured ulazi neka gospođa u crnini te zamoli neka kapelan Lang pođe k "bolesniku". "Je li hitno?"
"Nije, ali svakako neka to bude danas!" "Dobro!"

Oko podne pođe Josip Lang u kuću i nađe ukućane kod ručka. Upita za bolesnika, ali nitko ne zna ništa o bolesniku. Nitko nije zapravo bolestan. "Dobro! Je li to ta kuća?" "Jest!"
"Pa kako to?"
Mene je pozvala - u tom trenutku Lang pogleda na sliku, fotografiju koja je visjela na zidu - evo ova gospođa!

Otac obitelji je problijedio, jer je shvatio kako je to njegova majka koja se već prije nekoliko godina preselila u vječnost. Odmah se htio ispovijediti. I lijepo se ispovijedio nakon toliko godina čekanja. U tri sata poslije podne mu je pozlilo i on je bio mrtav.

 


† † †

Pokojna majka je došla po svećenika kako bi joj se sin ispovjedio iako on još nije osjećao ni blizinu svoje smrti. Može li to biti varka ili telepatija?!

U životu se isplati istinski živjeti i umirati, obraćati i žrtvovati, moliti i trpjeti, vjerovati i Ijubiti! Biti strpljiv i onda kroz čitavu vječnost raj uživati!

Poljski grof je povjerovao u zagrobni život

Poljski plemić - grof vrlo je napadao one koji su vjerovali u besmrtnost duše. On se dao na posao te napisao knjigu protiv besmrtnosti ljudske duše.

Jednoga dana pošao je na šetnju u svoju šumicu kako bi tu na svježem zraku prikupio što više ideja i dokaza protiv katoličke nauke o besmrtnosti ljudske duše. Tu susretne jednu ženu koja je kupila suvarke i upusti se s njim u razgovor. Žena mu se izjada: nedavno je izgubila muža i  nema ni toliko novaca kako bi dala slaviti sv. misu zadušnicu za svoga pokojnika. Iz sućuti plemić joj dade koliko je trebalo za sv. misu.

Za dva tri dana, kad je plemić sjedio u svojoj sobi i pisao svoju knjigu protiv besmrtnosti duše, najednom se pojavi pred njim priprosti čovjek rekavši mu: "Došao sam vam se zah-valiti što ste mojoj ženi dali novac kako bi se mogla slaviti sv. misa za mene." I nestane ga.

Plemić se uznemiri, digne galamu na sluge, što su pustili k njemu tu nepoznatu osobu. Oni su ga uvjeravali kako nikoga nisu pustili k njemu.

Plemić dozva onu ženu kojoj je prije nekoliko dana darovao nešto novaca.

Upitao je kakav je njezin pokojnik bio. Ona ga opiše. Po opisu pokojnika on ga prepozna.

Odmah je dao spaliti sve svoje spise protiv besmrtnosti ljudske duše. I postao borac za vjeru u prekogrobni život.

Pročitano 1679 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering