kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Petak, 09 Rujan 2016 21:55

Proveselimo se jer mi ovaj sin moj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!

Autor: Fra Petar Ljubičić | LJ::portal Autor: Fra Petar Ljubičić | LJ::portal

Naš božanski Spasitelj došao je k nama kako bi bio svjedok Očeve ljubavi. Njegova ljubav je sigurna i potpuna. Bog nam se toliko približio da živi među nama, s nama i u nama. On se utjelovio, utjelovio je svoju ljubav u Isusu da bi bio Emanuel, tj. "Bog s nama".


Današnje evanđelje najbolje nam pokazuje koliko je Bog dobar i milosrdan. On razumije naše slabosti, muke i nevolje. Njegova milosrdna dobrota unosi u nas povjerenje i ljubav, mir i radost.

Da nam Isus pokaže koliko je veliko Božje milosrđe i ljubav, donosi nam usporedbe o izgubljenom sinu, izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi. To su pravi biseri Svetoga pisma. One u sebi nose duboku mudrost i ljepotu nebeske poruke.
Zajedničko je ovim usporedbama radost onih koji nalaze ono što su izgubili.

 

U prvoj pastir, našavši izgubljenu ovcu, stavlja je na ramena sav radostan, odlazi kući, saziva svoje prijatelje i susjede da se vesele zajedno s njime.
U drugoj žena, našavši svoju izgubljenu drahmu, govori: „Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila!“ (Lk 15,9).
U trećoj usporedbi otac se veseli izgubljenom sinu kada ga je, napokon, ugledao kako se vraća kući poslije dugoga izbivanja. Ne kori ga, nego misli kako će sa svima podijeliti svoju radost: „Proveselimo se jer mi ovaj sin moj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“ (Lk 15, 24).  

Priča o sinu – rasipniku je najljepša, najpotresnija i najutješnija stranica Evanđelja. Nije ovo priča o grješnom sinu, nego mnogo više vječna istina o milosrdnom Ocu, utješna istina o Božjem srcu. Sasvim sigurno: u središte naše pozornosti Isus nije stavio propalog sina nego oca koji ga grli takvog kakav je: propala, grješnika, patnika, nesretnika...

Priča o rasipnom sinu je stvarno potresna. Možda se na našoj zemlji nikad nije dogodilo što je Gospodin ispričao svojim slušateljima. Nebrojeno je sinova i kćeri propalica, ali na zemlji je teško naći oca koji s toliko ljubavi i praštanja grli grješno, propalo i nezahvalno dijete.

Međutim, to se događa svaki dan, bezbroj puta: ima jedan Otac koji najviše grli sina - propalicu; ima jedan Otac koji je najsretniji kad opet može zagrliti kćerku uličarku – onoga koji je odlutao daleko i sad se vraća. Taj otac je naš nebeski Otac.
Manje-više, svi smo mi izloženi kušnji da zaboravimo na Boga i napustimo očev dom. To je naša lažna sloboda - biti bez očeva nadzora; lažna sreća - živjeti neovisno o ocu - često je preteška kušnja za svakoga.

Mi mislimo da će nam biti bolje "u dalekoj zemlji", daleko od Boga da slobodno radimo što hoćemo. Ako se svojom slobodom ne poslužimo pravilno, savjesno i odgovorno, ona nam postaje otrovna sloboda, postaje našom propasti. Ne možemo raditi samo ono što hoćemo, nego samo ono što je dobro, plemenito i korisno. Ne služimo se pravilno slobodom ako griješimo.  

Rasipni sin bio je bar dobar račundžija: kad je izgubio sve - sjetio se - nije izgubio oca. "Tada dođe k sebi i reče: 'Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi'."
I eto - propali sin žuri natrag k ocu na pomirenje. Njegov povratak - obraćenje veoma je dirljivo, pobuđuje na razmišljanje, ali je umanjeno računicom: treba se iskopati iz nepri-like, sjesti opet za očev stol, bar kao sluga...

Očev postupak, međutim, zadivljuje: gotovo je nevjerojatan. Na djelu je čista dobrota, nesebičnost, milosrđe, velika ljubav. Duge godine pogledao je otac na put gdje se ne-koga davnog tužnog dana daleko na obzorju izgubio njegov neiskusni, neposlušni mlađi sin. Kao da je očevo srce predosjećalo i njegovu nesreću i njegov povratak.

Jednoga dana, "dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, padne mu oko vrata i izljubi ga".

 

"Padne mu oko vrata i izljubi ga." Evo, najdivnije rečenice na najljepšoj stranici Biblije. "Sve na zemlji govori ili o bijedi čovjekovoj ili o Božjem milosrđu" (Pascal). Na ovoj stranici Evanđelja gledamo u zagrljaju bijedu i milosrđe: Otac grli sina - propalicu, pri-ređuje mu gozbu kad se vratio u očev dom.

Taj beskrajno milosrdni otac naš je nebeski Otac - naš Bog. Samo on može biti takav i jest takav; sama ljubav i dobrota, čisto milosrđe i praštanje - oprašta sve, svima, uvijek; bez ukora i prijekora, bez računa i računica prima u svoj dom, na svoje srce sina grješ-nika, daje mu poljubac mira, priređuje mu gozbu ljubavi. Dosta je da sin - samo iskreno kaže: "Oče, sagriješih..." i sve je izravnano, oprošteno, zaboravljeno...

Zanimljivo je da stariji sin nije prihvatio mlađega brata. Naljutio se i nije htio veseliti se s propalicom. On bi trebao obraćenje i promijeniti svoje mišljenje. Možda smo i mi nekada slični starijem bratu…
"Kako veliku radost krije misao da je naš Gospodin pravedan; to znači da računa s na-šim slabostima i da savršeno poznaje krhkost naše prirode. Što bi me, dakle, moglo preplašiti?" (Mala Terezija).
Ne, ništa nas ne smije preplašiti - čak ni naši najveći grijesi: imamo beskrajno milosrd-nog Oca. Ali, ipak moramo imati na umu: on nije slijep i ne želi da mu djeca budu uličari. Ne smijemo zaboraviti očevu dobrotu, da ne bismo proigrali njegovu ljubav...

"Ustat ću, poći ću Ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi." Evo, što često trebamo i moramo činiti: priznati da smo što jesmo - grješnici - i tražiti, moliti Oca milo-srđa i dobrote da nas zagrli, da nam oprosti. Jedan je od najvećih grijeha današnjeg čovjeka: ne prizna da je grješnik; iz svoga života i rječnika izbrisao je Boga i grijeh; on nema puta natrag k Ocu... Kršćanin ne zaboravlja taj put, jer ne zaboravlja da je grješ-nik... (Fra Ivo Bagarić).

Boga nakon što se čovjek obrati, zanima jedino sadašnjost upravljena u budućnost. Svima nam je poznato da uskrsli Krist ne poziva na red Petra koji ga je triput zatajio. Isus ga pita – Voliš li me? I zna da je odgovorom na to pitanje sve riješeno.
Pavao kaže: „Krist dođe na svijet spasiti grješnike, od kojih sam prvi ja!“

Pogled na križ vraća samopouzdanje i daje snagu

Jedna mlada žena bila je vrlo nesretna sa svojim mužem. Zlo društvo odvelo je njezina muža zlim putem. Nije mario za Boga niti za vjeru. Zapio je zasluženi novac, a žena i djeca su gladovali. Kad bi pijan došao kući, tukao je svoju ženu.

Žena nije više mogla podnositi takav život, dolazila je na pomisao o samoubojstvu. Jednoga dana, dok je bila veoma žalosna, misleći da bi se mogla malo rasteretiti, po-čela je pretraživati stare knjige koje su bile na tavanu. U jednome starom molitveniku nađe neku karticu. Na njoj je njezina davno umrla baka napisala slijedeće: "Kad se osjećaš nesretnom ili srditom, tada pođi pred križ, gledaj na njega pozorno tri minute, zatim izmoli pred križem jedan Očenaš i naći ćeš mir. Meni je to savjetovao moj ispov-jednik. Iskušala sam ovo sredstvo kroz 30 godina i ono mi je pomoglo!"
Vjerojatno je stara baka to napisala za svoju kćerku. Ali mladoj ženi bile su ove riječi kao opomena Božja. Učinila je onako kako je tu bilo napisano i našla je mir. A molitvom i strpljivošću svojom postigla je to da joj je muž našao pravi put obraćenja i bili su oboje radosni i sretni.
Zaista, pogled na Kristov križ i nama će dati snage da ga vjerno slijedimo. Također i onda kad nam se čini da više ne možemo izdržati.

K isusovcu p. De Ponte dođe žena koja je također imala mučnoga muža i potuži mu se: "Kad bi mi Bog oduzeo ovaj križ, vjerujem da bi mogla mnogo više rasti u ljubavi prema Bogu!"

 

Svećenik je upita: "Vjerujete li vi u Boga?"
"Naravno da vjerujem, pa ja sam katolkinja?"

"Dobro, tada morate također vjerovati da je On sveznajući i svemogući Bog, koji vas ljubi i koji vam je darovao takvoga muža da imate priliku za iskušenje i da se pokažete dobrom!"

U pravom kršćanskom životu najbolje se ide naprijed ako strpljivo nosimo sve one pat-nje koje nam život donosi. Otac nebeski to pripušta, jer on zna bolje nego mi što je za nas najbolje. Molimo uvijek za snagu da možemo sve izdržati ostajući uvijek vjerni svome Bogu.

 

17 godina prikovana za krevet
Ona svaki dan moli: "Neka bude kako Bog hoće!"
U predgrađu Beča, starica je ležala više godina u bolesničkom krevetu. Teška reuma iskrivila joj sve udove. Jednom zgodom posjeti je svećenik, koji je bio poznat po svojoj ljubavi prema bolesnicima. Rekao joj je: "Draga majko, vas mora dragi Bog puno voljeti kad vam je poslao tolike muke!"  Starica se nasmiješi i reče: "Najljepša hvala na utješ-nim riječima. Mnogo patim, imam dosta križeva, ali i mnogo veselja!" - "Jeste li već mo-lili Boga da vam olakša boli?"
Ona odgovori: “Neka bude kako Bog hoće! Već je 17 godina otkako me bolest ne puš-ta. Zato govorim: neka bude tako kako Bog hoće. Kad on stavi na čovjeka križ, daje mu milost da može pod tim križem ustrajati. Ja sam mila i draga bolesti, a i bolest je meni mila i draga i tako sve ide lijepo naprijed. Bog hoće da mi dade čistilište već ovdje na zemlji. Bolje ovdje nego u vječnosti!"
Kad je svećenik to čuo, primijeti: "Draga majko, morate mnogo Bogu zahvaljivati za toliku odanost u njegovu svetu volju!" "To činim svaki dan. Neprestano molim: Dragi oče nebeski, ja sam tvoje dijete, a ti moj Otac. Ova molitva mi je dosta i ništa mi više nije potrebno da budem sretna. Da me Bog Ijubi, to znam već po tome što mi šalje toliko boli koje zadovoljno nosim." "A što još molite? - upita svećenik. "Ne molim mnogo. Mislim da je moja bolest, kad je Bogu darujem, također molitva. Zato se neprestano u duhu sakrivam u rane dobrog Spasitelja i uvijek mi se čini da je to za mene najbolje. A kad bolest navali s posebnom žestinom, kažem: tko sam ja, o tko si ti? Ja grješnica, a Ti moja Raspeta Ljubav. Ja ljubim Tebe, ti ljubiš mene. Zato mi se ne može ništa dogoditi što ne bi bilo na korist mojoj duši!" To je primjer potpunoga predanja u volju Božju. Zato je u srcu mir i zadovoljstvo unatoč tolikoj boli i patnji.

Pročitano 792 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering