kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Petak, 28 Listopad 2016 00:01

Martina Mlinarević - Sopta: Strikan

Autor: Martina Mlinarević - Sopta | Facebook Autor: Martina Mlinarević - Sopta | Facebook

Jesen je. Svi Sveti će, ali ja ti ne mogu doći. Jer ti nisi moj stric, a to nije moje groblje. Ne brini, došla sam ti ja već u jedan obični dan kad nije bilo nikog. Normala da sam bila, znaš ti da mene ne sekiraju gluposti i usrane norme. Lijepo ti je ondje, nemaš se šta buniti.

Znaš ti dobro moj Strikane kako to ide...Bivše veze ne ostavljaju sredinu. Ili imaš gorčinu, pod nepcem okus metalan kao nakon zubara i želju da selektivna amnezija pokosi baš to poglavlje sjećanja. Ili imaš fino razjeban odnos. Ljudski. Onoliko koliko je moguće kad se kidaju takve priče - ne može više, okej, evo ruka, sretno, pamet u glavu, vrati moju majicu, ne naginji se kroz prozor.

 

Ali s mahalom je bolan najgore. Traže da bivše veze i bivše živote složiš u putnu torbu i baciš u bunar, ne osvrćući se. Da ih se odrekneš i izdaš ko Juda. Skloniš glavu kad prođu cestom. Da zaboraviš sve pejzaže i ljude koje si dobio u toj priči. I praviš se ko da to nisi bio ti, nego netko mrvu sličan tebi.

 

Zamisli da ja sad glumim kao da tebe nikad nije bilo? Da mi nikad nisi gulio jabuke na balkonu, utrapio sve one debele rječnike kao dar, opskrbljivao moju malu studentsku, podstanarsku biblioteku knjigama i moju dušu genijalnim pričama? Zamisli da zamislim da te nikad nije bilo. Ni tebe, ni Breze, ni rječice Stavnje. „Šejtane jedan hercegovački, mojne da me zajebavaš!“ – kao da te i sad čujem. I onaj naš blesavi smijeh u suncu Zanatskog centra, dok teturamo cestom i udaramo se laktovima od nestrpljivosti da jedno drugom neku novu foru ispričamo. A tvoji učenici nam svako malo prilaze s nekim posebnim respektom. Bio si potpuno obožavan u tom gradiću. I ko čovjek, i ko profa.

 

Jesen je. Svi Sveti će, ali ja ti ne mogu doći. Jer ti nisi moj stric, a to nije moje groblje. Ne brini, došla sam ti ja već u jedan obični dan kad nije bilo nikog. Normala da sam bila, znaš ti da mene ne sekiraju gluposti i usrane norme. Lijepo ti je ondje, nemaš se šta buniti. Reci mi jel raja koja je pokopana u istom groblju i na nebu bude na nekom istom oblaku? Ako jeste, onda golemo zavidim onima što s tobom leže. Garant stalno feštate kad im se ti zadaš u sviranje, od gitare do klavira. Na sve to liči, osim na ležanje, moj ti šaljivdžijo.

 

I kako si ono smiješno umro uopće...? Nekakva teška, a brza bolest. Nisam stigla ni isplakati sve suze. Za svaki savjet koji si mi dao. Za „princezo“ što si me zvao. Za svaki naš razgovor beskrajno dugi. Mislim da su ljudi zaposleni u telekomima automatski otkaz davali kad bi vidjeli da ide poziv od tvog prema mom broju, i obrnuto. Papa nas tada ne bi mogao dobiti. Ili Monica Bellucci, sad bi ti dobacio šeretski. Ej, nećeš vjerovati, Monica ti po Hercegovini zadnjih mjeseci snima film! Jašta bolan, sve gologuza skače u Trebižat, pa je i prehladu pokupila. Ma ne moraš ni reći, znam, znam, tek bi ona vidjela šta je prava prehlada da je ti osobno malo „pokupiš“. :D

 

Ostao si uvijek isti, zmaju moj. Taj tvoj bosanski šarm mi nedostaje najviše. Otkad te nema, gotovo zaboravim da su uopće i postojali ljudi takvog kova. S tom nekom otmjenom šprdancijom i neviđenom inteligencijom. Blagonakloni prema svima, ali uvijek beskrajno zaljubljeni u svoju suprugu, u život, u poeziju, u muziku. Možda još poneko iz tvoje zaboravljene generacije. Eh, kad smo kod te generacije, ćaća mi je dobro, mater isto. Ostade onaj roštilj nikad pojeden u Ljubuškom. Ostade puno toga, dobri Strikane.

 

Onaj tvoj nećak kojeg si gotivio najviše i učio svemu je odlično. Još uvijek rastura gitaru bolje od ikoga. Ima krasnu ženu i djecu. Ljudima je možda čudno, ali jebo ljude, to što se fino odnosimo jedni prema drugima. Ne znam. Mogao bi on komotno reći da sam ja bila bezobrazna krava, ali nikad to nije govorio. Tako je valjda kad se raziđu u mozak donekle prisebni, a ne debili.

 

A ja, ja sam ti pravo dobro. Belajišem po običaju, ali uvijek živu glavu izvučem. Malo pišem, puno život dišem. Ne šutim, ne sekiraj se. Mada bi mi bilo pametnije. Ali šta bi bilo od ove mrtvaje da svi šute. Imam ljubav, imam sreću. A nesreća kad dođe - oćera se smijehom. Onako kako smo se ti i ja smijali, da se svi okreću za nama i gledaju jesmo li normalni. Drago mi je što smo nekad imali privilegiju da budemo nenormalni zajedno. Nije dugo trajalo, ali će se materemi pamtiti godinama.

 

Za zemlju me ne pitaj. Ti bi iznova umro od jada i stida da gledaš sve ovo.

 

Jesen je. Svi Sveti će. Ljudi su na poseban način ovih dana na grobljima uz one koje su voljeli, a nema ih više. Uliju bokal suza u gerbere i zadrhte kao od najjačeg Rihtera. Ali znaš, danas je i puno onih koji su izgubili nekoga koga su voljeli, ali ne mogu odnijeti svijeću. Nije red. Mnogi danas žive zbog reda moj Strikane. Šta će ko reći i to. Džaba što je iza tog navodnog „reda“ sve sjebano. Bitno da je privid za okolinu bajkovit. Plače se i smije ko po nekoj naredbi. Na ON i OFF.

 

Znaš kako me brige za to. Ja ću ti opet doći. Da još jednom pojedemo onaj Vindijin puding kao nekada, mačujući se kašikicama. Ne postoji ta lobotomija koja bi mi mogla ukrasti sjećanja. Tebe.

 

Zasviraj zato za svu raju na nebu. Slijede vam posebno svečani dani. Imat ćete gomilu cvijeća i svijeća. Ali i ljubav svih onih kojima nedostajete. Volim misliti da se na Svi Svete natiskate na oblake i gledate tko vam je sve došao. Smijete se promatrajući šta smo obukli i ne kontate ovu novu modu. Pa nas naglo od dragosti zagrlite iz daljine. Ja bar tvoje ruke uvijek osjetim.

______________
///Repost, 2013;
Posvećeno A. M.
Bio je stric od mog bivšeg momka, a meni Strikan, najbolji jaran i sve.///

Pročitano 2038 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering