arhiva baner 728x90

kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Saturday, 31 May 2014 11:23

Kod nas ljudi s Rolexom od 12.000 KM idu u vinograd

Autor: Dnevni list | Zorica Volarević Autor: Dnevni list | Zorica Volarević

Jedna od rijetkih zanatskih radnji na području Ljubuškog je urarska radnja koja se sada nalazi u vlasništvu Miroslava Čotića. Ipak, Miroslav nije prvi koji se ovim poslom bavio u ovome gradu: prije njega je to činio njegov pokojni otac, od kojeg je zapravo i naslijedio ljubav i strast prema ovom poslu.


Naime, pokojni Blago Čotić je 1965. otvorio urarsku radnju i ovim se poslom bavio do smrti, točnije 1994. godine, kada Miroslav preuzima radnju i u naslijeđe dobiva povjerenje zadovoljnih klijenata koji su navikli da će u ovoj urarskoj radnji njihov sat biti točan i ispravan kao i oni čuveni švicarski satovi.


Jedini urar u općini
Iza njega je dvadesetogodišnje radno iskustvo, i još mu, kaže, ovaj posao nije dosadio. Štoviše, kaže kako je to zanat u kojem uvijek ima mjesta za nadopunjavanje znanja. “Urarstvo je po mom mišljenju u ekspanziji, samo što to nije prepoznato. Riječ je o deficitarnoj djelatnosti i ovo je branša koja se može raditi svugdje u svijetu. Zato sam uvjeren da tko god završi ovaj zanat neće biti bez posla”, mišljenja je Čotić. On je svo svoje znanje koje posjeduje o urarstvu naslijedio od pokojnog oca, koji ga je još kao dječačića dovodio sa sobom u radnju. Žao mu je, kaže, što je jedini urar u gradu, a vjerojatno i šire, a ono što ga posebno žalosti je činjenica da u BiH ne postoji škola koja bi iznjedrila buduće urare, dok je u Hrvatskoj i ostatku Europe taj smjer u srednjim školama prisutan. Ručni satovi se vraćaju u modu, i to prvenstveno kao modni detalj, a na popularnosti ponovno dobivaju mehanički satovi koji se na velika vrata vraćaju na tržište. Osim modnog detalja, sat predstavlja i određeni statusni simbol, jer se prema njegovoj vrijednosti određuje i bogatstvo onoga tko ga nosi.
No, Čotić kaže da se ne slaže s takvim razmišljanjem, jer smatra da će netko tko i nije pretjerano imućan priuštiti sebi kvalitetan sat, a isto tako, netko tko može sebi priuštiti Rolex, kupiti će neki manje vrijedan sat.
“Ja osobno volim švicarske satove, osobito mehaničke. Ne mogu sebi priuštiti neki skupi sat, ali kada bi se ukazala prilika, onda bi to bio ‘švicarac’”, kaže nam Čotić, kojeg smo zatekli u njegovoj radnji u središtu grada. Njegovo bogato iskustvo i iskusno oko smo iskoristili da naše čitatelje savjetuje kako prepoznati dobar i kvalitetan sat, koji se, objašnjava on, kupuje prema namjeni.
To znači da ukoliko će sat nekome služiti kao modni detalj, onda ne treba gledati na kvalitetu već vanjski izgled, a ukoliko se sat kupuje zbog svoje točnosti, onda pozornost treba obratiti na materijale od kojih je on izrađen. Ono na što posebno treba obratiti pozornost je vodootpornost, koja je kod poznatih proizvođača deklaracijom i zajamčena, a ako to nije u redu, onda će sat vrlo brzo stati s radom i doći će do problema.


Vrtoglave vrijednosti satova
U svojoj je radnji Čotić do sada popravio bezbroj satova, a među najskupljim primjercima je bio sat čija je vrijednost vrtoglavih 70.000 KM. Nismo mogli doznati tko je vlasnik tog vrijednog primjerka, ali smo dobili informaciju da ljudi s Rolexom čija je vrijednost 12.000 KM, kod nas idu u vinograd, pa nam je pokazao jedan takav primjerak kojeg treba popraviti. Satni mehanizmi su se kroz povijest razvijali i usavršavali, zbog toga Čotić još jednom napominje kako je ovo posao u kojem se uvijek iznova uči. Na naš upit koliko je zadovoljan poslovanjem, budući da danas manje-više svi imamo satove na svojim mobitelima, te nam ovi ručni nisu toliko ni potrebni, odgovara kako je jako zadovoljan, a osim Ljubušaka dosta klijenata ima i iz drugih općina. Zanimljiv je podatak da je čak popravljao satove koji su mu stizali iz daleke Švedske, Sjeverne Amerike, Australije…
Deficitarno zanimanje i dobar glas jamče uspjeh u ovom poslu. Kako smo već i rekli, Miroslav je zanat izučio kod svoga oca, a kaže kako mu je trebalo dosta vremena da pohvata sve konce u ovom poslu, ali želja i volja za radom su cijeli taj proces ubrzali. “Ako nešto voliš raditi, onda ti ništa nije teško. Ja imam i muške i ženske djece i volio bih da se ova tradicija bavljenja urarstvom nastavi u našoj obitelji. Ali ako oni odluče ići drugim putem, ja ih u tome ne mogu sputavati, no moram kazati i to da imam zainteresiranih sa strane da ih uzmem kao naučnike i da ih obučim ovom poslu”, istaknuo je Čotić. Naglašava kako mu financijska zarada nije na prvom mjestu, jer je ovo posao kojeg radi s puno volje i uspomene na pokojnog oca, a jedini razlog zbog kojeg bi napustio rodni kraj je doškolovanje i usavršavanje, nakon čega bi ponovno uslijedio povratak u rodni grad među svoje ljude, koji upravo zbog njegovoga umijeća na rukama imaju točne satove.

Read 3237 times




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

ding inzenjering