kerametal 17 1 17

lj 6 10 16 arox

euroherc

alba

SFbBox by psd to wordpress

Utorak, 01 Studeni 2016 10:40

Ivan se zainatio i sam probijao cestu, asfaltirao je punih deset godina

Autor: Braco Ćosić | Slobodna Dalmacija Autor: Braco Ćosić | Slobodna Dalmacija

E, Bože moj, sada me možeš dignit s ove zemlje, jer je tvoj Ivan ispunio san, duša mu je mirna, svi životni ciljevi su mu ispunjeni. Njegov put je asfaltiran! Moj put! – raširenih ruku na lokalnoj prometnici prema zaseoku Talaje u Slivnu u općini Runovići

, gdje su se postavljali zadnji metri asfalta, sa suzama u očima, ovo nam u srijedu reče 82-godišnji Ivan Talaja.

 

I rekli bismo, ne'š ti velike radosti što se tamo u nekom zaseoku na krajnjem istoku Imotske krajine asfaltiralo oko 500 metara seoske prometnice. Pa svaki se dan asfaltiraju i kraći putovi, pa i oni gdje jednom u mjesec ne prođe ni jedan automobil.

 

No, ova prometnica ima svoju posebnu priču, dapače, roman se o njoj može napisati, priča je to koja svjedoči o pravom lokalpatriotizmu, iskonskom, onome kada se domovina ne voli riječima, nego djelom. I to u njezinim najzabitijim predjelima.

 

Tamo gdje je najteže

Ivan Talaja je, kao ekonomski emigrant, trbuhom za kruhom još 1961. otišao u Francusku. Tamo je na poslovima pitura i vozača autobusa radio 39 godina. I onda se 2000. godine, nošen milenijskim strujama, vratio korijenima, u svoje Slivno, u Talaje. Možda ste i čuli za Talaje, zapravo sigurno ste čuli jer iz tamošnjih je kuća u svijet krenula i naša poznata tenisačica Silvija Talaja, a ako niste čuli, ako niste sportski tip, ako su vam mašklin i motika draži od lopte i reketa, čut ćete sada i pamtit ćete taj komad dalmatinskoga krša po Ivanu.

 

Jer, vjerujte nam, priča o Ivanu i njegovu putu, njegovoj dugoj cesti, jedna je od onih koje se ne zaboravljaju.

 

Ivan, čovjek radišan, još u snazi, ne mogavši sjediti kod kuće nakon povratka iz Francuske, a da bi ispunio svoju veliku želju, dječačku – a tko još ne zna da od dječačkih želja iskrenijih nema – odlučio je sam početi probijati oko 500 metara puta kroz ljuti krš. Odlučio je spojiti svoj zaselak s glavnom prometnicom koja od Slivna vodi do Vrgorca.

 

Da bi se, naime, u taj najistočniji zaseok Imotske krajine došlo, treba nekoliko kilometara ući u Vrgoračku krajinu, pa zaseokom Vučki (Vrgorac) stići do Talaja (Imotski). A tim su puteljkom, dok se naš Ivan nije uhvatio posla, išle samo ovce i koze.

 

Sad ćemo otvoriti Ivanov dnevnik, da ne bismo što krivo prenijeli. Dakle, 16. svibnja 2006. godine, točno u šest sati ujutro, uze Ivan Talaja mašklin i lopatu i počne polako proširivati put. Sam samcat.

 

– Šta je Ivanu, da nije obolio? – pitali se seljani.

 

Znali su oni Ivana kao radišna čovjeka, ali da će sam krenuti probijati put, e, to je već graničilo s velikim čuđenjem. Blago rečeno.

 

– Je li mu to potriba? – govorili su da ih ne čuje.

 

A Ivan je čuo. I nije se osvrtao. Nekoliko dana nakon početka radova, od poduzetnika Mate Smoljka iz Grubina naručio je veliki bager i sam čovjeku platio. Već 1. lipnja nazrele su se konture buduće prometnice. Narod više ništa nije govorio. A kad je do Talaja stigla i ekipa Slobodne Dalmacije, shvatili su da je stvar postala ozbiljna. I počeli tapšati svoga Ivana.

 

– Tako ti je, moj prijatelju, bilo 2006. godine. Ispeka san dva janjca, počastio bageraše i suseljane, minere bez kojih sam nisan moga protiv živca kamena. A bile su to stine ko pola kuće. Niko sritniji tada od mene – prisjeća se Ivan.

 

To je, međutim, bio tek početak. Uvod koji nije dao naslutiti što Ivana tek čeka. A čekalo ga je deset godina lopatanja.

 

– Punih deset godina, kad god san moga, bio san na tom putu. Lopata tamo, lopata amo, lopata tamo, lopata amo... Kad je doša tampon, sam san ga bio razastro. Satro se, kad eto ti kamiona Topane, onih specijalki za gonit smeće, i skroz mi rađu uništiše. I, šta ću, ja opet naručio kamion tampona, sve platio pa opet udri razastirat. I tako misecima – govori Ivan.

 

Sam je sebi, kaže, rekao da širina puta mora biti najmanje pet metara. A krenuo je, veli, i u prosidbu. Od Općine, da od koga će.

 

– Mislio san da je i moja Općina dužna pomoći, jer je pomagala i drugin zaseocima, pa san se uputio direkt u načelnika u Runoviće. Ništa. Posli san nekoliko puta sla dopise u Županiju, molio da mi pomognu. Opet ništa. Ni moj načelnik u Runoviću, ni oni iz Županije, niti da mi obećaju pomoć. Ništa! A onda san, šta ću, priča sa svojin prijateljima iz Francuske, sa svojin Slivanjcima, i kažen ja njima da je taj put koristan za moje Talaje, da tamo živi stotinjak ljudi, da ima četrnest dimova, da zašto mi moramo bit zadnji, da smo zadnji zaselak Imotske krajine. I tako, zbog prijateljstva, ja ti, moj prijatelju, prikupio oko dvi, dvi i po iljade eura – govori žilavi udarnik Talaja.

 

A prije nego što je dozvao prijatelje u pomoć, već je, priznaje, bio potrošio deset puta toliko. I to samo za probijanje bagerom i dovoženje tampona.

 

– Nemoj ovo ni stavljat, neću ja o parama, mislit će ljudi da se žalin, da prosin, a to Ivan nikad nije radio, niti će radit. Neka je svima onima kod kojih san pita Talajin put na duši. A, virujte, iman ja u Francuskoj svoje prijatelje i među vlasnicima najpoznatijih njihovih novina, e, Le Monde, napisat će oni meni kako se naši čelnici odnose prema ovakvin stvarima.

 

Kad je asfalt došao u Talaje, kad je zadnja lopata pala, došla je do Ivana opet ekipa Slobodne Dalmacije.

 

U dnevniku piše: srijeda, 25. listopada 2016. godine, asfaltirano 500 metara puta Talaje – Jukići uz glavnu cestu. Poklonio ga svome selu Ivan Talaja, sada s 82 godine.

 

– Jutros od deset pa sve do pet poslipodne mećali smo asfalt. Sve je gotovo. Amen! Eto nam ceste, njome imaju da se voze svi osin onih koji nemaju vozačke dozvole i ispravne aute, a to znači da in je istekla registracija. Moraju se učit. Vozio san ja u Francuskoj, priša je uzduž i popriko, i tamo ti se pazi na prometne zakone – ponosno zaključuje Ivan.

 

Dnevnik: četvrtak, 27. listopada 2016. godine. Ivan Talaja platio je sve, do zadnjeg milimetra asfalta, i sada je naručio prometne znakove.

 

– Slikajte, slikajte i ove vridne radnike splitske "Brine". Radili su s dušon, ispeka san in gudića, ranio ih cili dan, zaslužili su – reče Ivan pa zaplače kao malo dijete. Kao dječak kojemu se ispunila najveća želja.

 

Nakon deset godina rada i upornosti, Ivan Talaja sam je probio i asfaltirao put prema svome zaseoku. Pa vi recite da to nije prava priča.

Pročitano 2177 puta




Pročitajte još na Ljubuškom portalu:


vtc nov 16 12 16

dos locos 2

ding inzenjering